PROZOR
Objavljeno 19.10.2010. 18:43, kategorija home
Huligan je “grub, divlji, obično mlađi muškarac sklon destrukciji, nasilništvu i sitnom kriminalu [navijački huligani]; nasilnik, siledžija, skitnica”, prema Hrvatskom jezičnom portalu.
Prozor koji je razbijen izgurivanjem nekolicine navijača iz klupskih prostorija nasilnim zatvaranjem vrata redarske službe nije prozor razbijen od strane huligana. Ali to nije ni bitno, uostalom. Kroz razbijeni prozor se može vidjeti puno stvari, i ako je novinarima i javnosti bio potreban razbijeni prozor da vide stanje jedne sportske udruge građana koju financiraju baš građani Zagreba, nije ga šteta. Šteta je samo što se kroz njega nije vidjelo ranije i što ostali prozori s mutnim staklima još uvijek stoje. Simbolični prozori, naravno.
Prozor koji je razbijen bio je mutan i netransparentan. Dugo godina je sakrivao jednog despota i tiranina. Osobu koja je apsolutistički vodila jedan nogometni klub udarajući igrače, simpatizere, nedavno i navijače, protjerivala trenere neistomišljenike (Ivo Šušak), zabranjivala novinarima dolazak na stadion. Taj mutni prozor sakrivao je i nebrigu uprave kluba za stogodišnje vrijednosti i kvalitetu jednog starog zagrebačkog kluba, odbijanje kluba da se uključi u promicanje pozitivnih vrijednosti u nogometu. Taj prozor je skrivao put prema uništenju nečega što se nekad ponosno zvalo Nogometni klub Zagreb.
Zapitajmo se, kome danas treba taj nogometni klub Zagreb? Jedan od najmanje posjećenih klubova u prvoj ligi, koji utakmice igra petkom (zimi u 15-16h), ne ulaže niti minimum u održavanje stadiona, ne priznaje šačicu navijača, rijetkim osobama kojima taj klub ipak nešto znači, ne pokazuje minimum sportske ambicioznosti. Na stadionu nema građana. Koliko milijuna kuna klub dobije od grada Zagreba godišnje? Zašto? Da bi kroz godinu svaki drugi vikend prosječno stotinjak ljudi (uzaludno) potražilo malo zabave?
Uistinu, kome treba taj klub? Milanu Bandiću, da njegovi plakati mogu visjeti u službenim klupskim prostorijama za vrijeme predsjedničkih izbora? Građevinarima koji su godinama ubirali novac za izgradnju "Zagrebella"? Predsjedniku i treneru čija briljantno nadarena djeca, za razliku od onih desetaka i desetaka koji se slučajno nisu prezivali Medić ili Pavlović, igraju u prvoj postavi? Mlađim uzrastima čiji roditelji mogu platiti da njihova djeca igraju?
U čišćenju hrvatskog nogometa koje, nadamo se, treba brzo uslijediti, ne smije se zaboraviti i slika i prilika takvih likova kao što je naša Zagrebova vlastita, "uljuđena" ali nasilnija verzija Zdravka Mamića – Dražen Medić. Kad je metla već vani zbog razbijenog stakla.
Prozor koji je razbijen izgurivanjem nekolicine navijača iz klupskih prostorija nasilnim zatvaranjem vrata redarske službe nije prozor razbijen od strane huligana. Ali to nije ni bitno, uostalom. Kroz razbijeni prozor se može vidjeti puno stvari, i ako je novinarima i javnosti bio potreban razbijeni prozor da vide stanje jedne sportske udruge građana koju financiraju baš građani Zagreba, nije ga šteta. Šteta je samo što se kroz njega nije vidjelo ranije i što ostali prozori s mutnim staklima još uvijek stoje. Simbolični prozori, naravno.
Prozor koji je razbijen bio je mutan i netransparentan. Dugo godina je sakrivao jednog despota i tiranina. Osobu koja je apsolutistički vodila jedan nogometni klub udarajući igrače, simpatizere, nedavno i navijače, protjerivala trenere neistomišljenike (Ivo Šušak), zabranjivala novinarima dolazak na stadion. Taj mutni prozor sakrivao je i nebrigu uprave kluba za stogodišnje vrijednosti i kvalitetu jednog starog zagrebačkog kluba, odbijanje kluba da se uključi u promicanje pozitivnih vrijednosti u nogometu. Taj prozor je skrivao put prema uništenju nečega što se nekad ponosno zvalo Nogometni klub Zagreb.
Zapitajmo se, kome danas treba taj nogometni klub Zagreb? Jedan od najmanje posjećenih klubova u prvoj ligi, koji utakmice igra petkom (zimi u 15-16h), ne ulaže niti minimum u održavanje stadiona, ne priznaje šačicu navijača, rijetkim osobama kojima taj klub ipak nešto znači, ne pokazuje minimum sportske ambicioznosti. Na stadionu nema građana. Koliko milijuna kuna klub dobije od grada Zagreba godišnje? Zašto? Da bi kroz godinu svaki drugi vikend prosječno stotinjak ljudi (uzaludno) potražilo malo zabave?
Uistinu, kome treba taj klub? Milanu Bandiću, da njegovi plakati mogu visjeti u službenim klupskim prostorijama za vrijeme predsjedničkih izbora? Građevinarima koji su godinama ubirali novac za izgradnju "Zagrebella"? Predsjedniku i treneru čija briljantno nadarena djeca, za razliku od onih desetaka i desetaka koji se slučajno nisu prezivali Medić ili Pavlović, igraju u prvoj postavi? Mlađim uzrastima čiji roditelji mogu platiti da njihova djeca igraju?
U čišćenju hrvatskog nogometa koje, nadamo se, treba brzo uslijediti, ne smije se zaboraviti i slika i prilika takvih likova kao što je naša Zagrebova vlastita, "uljuđena" ali nasilnija verzija Zdravka Mamića – Dražen Medić. Kad je metla već vani zbog razbijenog stakla.
Je, svaka pohvala autoru ovog članka. Svaka čast.
Dečki ja sam u potpunosti uz Vas.
Pozz
Ukratko rečeno:
Korisni linkovi
Upišite komentar