Bijeli Anđeli

Svoju ljubav prema klubu navijači obznanjuju javno na svakoj domaćoj i gostujućoj utakmici svoga kluba. Bubnjevi, pjesme, transparenti, zastave, ono su s čime smo i mi prisutni u Kranjčevićevoj i na drugim stadionima u Hrvatskoj i s čim ćemo nastaviti biti prisutni dok je NK Zagreba.

Osim toga, svoju ljubav pokazujemo i grafitima na ulicama našeg grada. Njima ukrašavamo išarane i stare fasade, stvaramo slike kojima dajemo do znanja da smo tu, da postojimo, da volimo ovaj grad i ovaj klub.

Sporadično uništavanje grafita od strane maloljetnih (i/ili maloumnih) destruktivaca raznim prijetnjama i ustaško/fašističkom ikonografijom pokazuje manjak kulture grafiterstva, poštovanja i zdravog razuma među nekim našim sugrađanima. To je nažalost neizbježni dio procesa društvenog sazrijevanja i to preziremo, ali prihvaćamo.

Ono što ne možemo prihvatiti je sustavna i temeljita destrukcija klupskog identiteta od strane trenutne klupske uprave. Ne samo da s promjenom grba nije došlo do nikakvog napretka u klupskom marketingu, nego je posjećenost stadionu drastično pala i nekadašnji prvak je osuđen na jednu od najmalobrojnijih publika među inače bijedno posjećenoj prvoj HNL te na kontinuirani administrativni ostanak u prvoj ligi, zasigurno dogovoren zakulisnim igrama kvazi-poduzetnika na čelu kluba. I nakon takvog KATASTROFALNOG vođenja kluba, s jasnom vizijom vlastitog profiterstva i ignoriranja onih zbog kojih se nogomet igra – publike, aktualna uprava NK Zagreba s predsjednikom Medićem na čelu odlučila se na potez brisanja navijačkih grafita u krugu stadiona s ciljem potpunog zatiranja klupskog i navijačkog identiteta Nogometnog kluba Zagreb.

«Gospodine» Mediću – NO PASARAN. Nećete uspjeti uništiti klub, nećete uspjeti otjerati jedine ljude kojima je do kluba stalo, nećete uspjeti zadržati klub kao vašu privatnu prčiju za generiranje privatnog profita i društvenog «statusa». Prije vas smo se nagledali raznih predsjednika, direktora i funkcionera, pa iako su rijetki koji se razinom mržnje i idiotizma mogu s vama mjeriti, dočekat ćemo i to da nam se napokon maknete s očiju i iz najdražeg kluba.

MEDIĆEV ZAGREB – NEĆE PROĆI

(Preuzeto sa: http://www.mladi-antifasisti.hr/)
Zajedno s CMS-om i Bijelim anđelima u subotu 07. 05. odigrali smo nogometnu utakmicu s azilantima na „gostujućem“ terenu u Kutini. Dobivši teren od NK Moslavine i organiziravši put sve je bilo spremno za prijateljski susret. Naravno, nama je jedini motiv za tako nešto bio zbližiti se s tim ljudima zaista teških i nesretnih sudbina i boriti se protiv rasizma i diskriminacije koju trpe. Suparnici su prepoznali naše motive i bez ikakvog problema se odazvali na utakmicu. Na našu žalost, njihov motiv je bio i da pobjede pa su se i shodno tome jako dobro pripremili što je bilo vidljivo čim su istrčali na teren i počeli se zagrijavati dok smo mi u hladu ispijali pive.

Iako su jezične barijere bile nepremostive to nas nije spriječilo da saznamo kako ti ljudi žive i s kakvim problemima se suočavaju. Centar za tražitelje azila u Kutini u ovom trenutku osigurava smješta i najnužnije uvjete za život oko 80-ak ljudi kojima je tog jutra još desetak ljudi bilo pridruženo. Iako su uvjeti bolji od onog za „ilegalne“ imigrante u Ježevu kojeg smo isto imali priliku vidjeti izvana i čije zidine s kamerama na svakom dijelu i bodljikavom žicom na vrhu neodoljivo podsjećaju na koncentracijske logore, što je inače praksa u Europskoj uniji, dojma smo da se može i mora napraviti puno više s te strane. U Hrvatskoj je dobivanje azila gotovo nemoguća misija, a tome svjedoče i brojke koje kažu da je od stupnja zakona o azilu u srpnju 2004. godine bilo podneseno oko 1 000 zahtjeva, a odobreno je tek oko 20 (svega 2 posto s čime smo vrlo slični s EU). Samo ove godine već je zaprimljeno 150 zahtjeva. Razumljivo je da je teško saznati zemlju iz koje azilanti dolaze jer zakon nalaže da u slučaju odbijanja statusa ne smiju biti deportirani u zemlju podrijetla ako je u njoj ratno stanje. To znači da ako je osoba iz Afganistana, što dobar dio navodi, i ako joj bude odbijen zahtjev mora ilegalno napustiti zemlju ne zanimajući nikoga što i kako će dalje. Sama priča oko dobivanja azila je izrazito traumatična te traje i do 2 godine u kojoj ljudi gube najbolje godine svojeg života čekajući da im se samo pruži prilika za normalan život. Zatim su u stalnoj su neizvjesnosti za svoju sutrašnjicu, nemaju nikakav kontakt sa svojom obitelji , prijateljima i poznanicima, a možda ih više nikada neće niti vidjeti i svjesni su da čak i u slučaju odobravanja zahtjeva apsolutno ništa nije gotovo i da tek predstoji krvava borba. Učenje jezika, integracija u društvo, smještaj te posao samo su neke stvari koje ih čekaju na putu punom diskriminacije i to gotovo bez ikakvih prava. Neki od ovih najobičnijih zahtjeva za mnoge ljude koji ovdje žive su neostvarivi tako da pomoći i solidarizirati se s ovim ljudima ima višestruku dimenziju. S druge strane postoje takozvani ekonomski imigranti koji ipak čine i većinu među tražiteljima azila, a koji pak nemaju nikakvih prava i sustavno su prikazivani kao neki kriminalci. Za njihov položaj je kriv svjetski imperijalistički sistem koji zbog svojih interesa rastura nacionalne ekonomije i sije glad i bijedu diljem svijeta u suludoj trci za profitom i naoružanjem, a zemlje kao SAD, Francuska, Njemačka, Švedska i Kanada koje broje 56 % svih zahtjeva za azil i direktno su krive za položaj imigranata moraju snositi svu odgovornost za njihove sudbine i živote.

Ovo neće biti naša zadnja akcija pomoći imigrantima te ćemo se i dalje boriti sa njima za njihova prava. Što se tiče revanša nadamo se da ćemo uspjeti organizirati utakmicu negdje i na domaćem terenu u Zagrebu te uspjeti oprati obraz nakon poraza od 10 naprema 1...