europska tifo scena

[Iga_Mo]

evo nakon kontakta s adminom otvaram topic o europskoj tifo sceni.Ja cu posto sam iz BiH poceti sa grupama iz BiH



The Maniacs:

Najvatreniji navijaci NK "Zeljeznicar", poznati kao Manijaci spadaju u sami vrh navijackih grupa u BiH. Tu tradiciju pronose jos iz bivse drzave gdje su svrstavani u drugu kvalitativnu grupu zajedno sa "Hordama zla", "Armadom", i "Red Firm". Ime pod kojim su poznati nose od kraja osamdesetih godina, ali bi bilo pogresno smatrati da je to pocetak vatrenog navijanja na Grbavici.

U sampionskoj sezoni, "Zelje", 1971/72, navijaci su svoj klub pratili sirom zemlje, a vrhunac je bio na stadionu "JNA" kada je u zadnjem kolu ovjerena titula. Po povratku u Sarajevo napravljen je tzv."karusel", tj. cijelu noc su po gradu kruzili automobili okiceni zastavama, uz neizbjezno sviranje svim raspolozivim sredstvima (trube, automobilske sirene i sl.). Nakon godina uspjeha, doslo je do smjene generacija u ekipi pa je "Zeljo" dospio i do Druge savezne lige, ali ni tada navijaci nisu napustili plave. Prosjek posjete na utakmicama u Sarajevu bio je blizu 10.000 gledalaca.

U to vrijeme najvatreniji su se na Grbavici okupljali na brdu iznad juzne tribine (tada jos nije bio dogradjen gornji dio juga na kome se "Manijaci" danas nalaze). Po povratku u drustvo najboljih postepeno je stvaran jak tim, a 1981. je "Zeljo" stigao do finala kupa. Utakmica je privukla oko 60.000 gledalaca sto je bila najveca posjeta na jednoj finalnoj utakmici (izuzev onih koje su igrali klubovi iz Beograda). Vise hiljada navijaca plavih je stiglo na "Marakanu", a smjestili su se na istocnoj tribini stadiona ("Velezovi" su bili na zapadu). Uprkos gromoglasnoj podrsci "Zeljo" je izgubio (2:3), ali je ova utakmica bila povod za mnoge da se u odabiru kluba opredjele za "Zeljeznicar".

U prvoj polovini osamdesetih godina atmosfera na Grbavici se donekle razlikovala od ove danasnje (inace je navijacki trend u to vrijeme izgledao malo drugacije). Cijenile su se zastave na kopljima (na Grbavici je tada kao najveca slovila ona plavobijela na kojoj je bila nacrtana lokomotiva sa vagonima koja je predstavljala "Zeljin voz"), a atmosferu su stvarale i brodske sirene montirane na pumpe automobilskih gima, te cegrtaljke, zvona, pistalljke. Navijalo se na svim utakmicama, a posebno su se cijenili susreti sa timovima "velike cetvorke", "Velezom" i naravno gradski derbi protiv "Sarajeva" . Za tu utakmicu se spremalo mjesecima, atmosfera na stadionu je dovodjena do usijanja, a obicaj je bio da se nakon pobjede organizuje pohod navijaca kroz grad do Bascarsije gdje se sve zavrsavalo pred jednom slasticarnom ciji je vlasnik bio vatreni navijac komsija sa Koseva.

Jedne prilike, u novembru 1982.godine nakon utakmice na Grbavici (1:0 za "Zelju") na celu kolone je isao transparent na koji je postavljena ranije postavljena i odstampana saljiva smrtovnica posvecena bordo timu. Najsvijetliji trenuci su dozivljeni u sezoni 1984/85 kada je tim sa Grbavice uspjesno nastupao u kupu UEFA. Na Grbavici su tada vidjani transparenti navijaca van Sarajeva, iz sredine gdje je "Zeljo" tradicionalno imao veliki broj navijaca (Konjic, Travnik, Kiseljak, mala Gornja Dobostica kod Lukavca, a podrska je pruzana i od strane uprave, igraca i navijaca NK "Urania" iz baske Vode). Inace "Zeljo" je uvijek imao svoju publiku i u Tuzli, Zenici, Mostaru, Rijeci, Ljubljani, a pred rat je u Novom Sadu egzistirala jedna grupa od oko pedesetak "Manijaka". Navijaci "Zelje" su i pjesmama opjevani-"Pjesma Zeljinih navijaca" iz sedamdesetih, koja se i danas emituje prije svake utakmice na Grbavici, te "Zeljo to je moj tim" sarajevske grupe "Bombaj stampa".

U drugoj polovini osamdesetih dolazi do vece organizacije najvatrenijih navijaca, i oni tada daju sebi ime "The Maniacs". Osim ove grupe stvaraju se i "Blue Tigers" i "Joint Union", te jos nekoliko manjih grupa ali svi oni sacinjavaju maticnu grupaciju "Manijaka". Pocinje izrada navijackih vezenih salova sa imenom grupe (sal "Joint Union" je uzivao veliko postovanje i na tribinama sirom tadasnje Jugoslavije), nabavka pirotehnickih sredstava-bakljada na utakmici protiv "C.Zvezde" u jesen 1990.godine je bila dotada najveca u BiH, a putuje se organizovano na gostovanja sa klubom.

Tokom rata je Grbavica ostala na okupiranoj teritoriji, drvena zapadna tribina je zapaljena a oko samog stadiona su se vodile zestoke bitke. U srcu svakog "Manijaka" je bilo samo jedno-kada ponovo na Grbavicu. Po reintegraciji Sarajeva stadion je zatecen u losem stanju, ali su uprava i navijaci prionuli na posao, te je kako-tako stadion osposobljen za utakmicu protiv "Sarajeva" na, za Sarajevo simbolican datum drugog maja 1996. Tesko je opisati izraz na licima "Manijaka" tokom te antologijske utakmice. Mjesavina nevjerice, tuge ali i neizmjerne radosti sto su ponovo na svojoj Grbavici.

Navijaci "Zelje" su kao i svi drugi tokom svog postojanja imali svog vodju. Njih je tokom svih ovih godina bilo vise, ali se jedno ime ipak vise istice od ostalih. To je rahm. Dzevad Begic-Djilda koji je herojski poginuo prve ratne godine. Njegovo ime se danas na Grbavici izgovara sa posebnim postovanjem.

I tako ostaju "Manijaci" na svom jugu mada je postalo nepisano pravilo da se sa punjenjem odredjenog navijackog staza oni stariji sele na sjever, pa tako "Zeljo" sada ima vatrenu podrsku sa obadvije strane. Bitno je da uvijek Grbavicom odzvanja ono poznato: "Naprijed Zeljo ceto plava…"


Horde Zla:
Sredinom osamdesetih, tacnije 1987. godine, najvatrenija navijacka grupa koja se okupljala na utakmicama fudbalskog kluba Sarajevo, na stadionu Koševo, vjerno bodreci svoje ljubimce u bordo dresovima, odlucila je da potvrdi svoj identitet istitucionaliziranjem grupe sa konkretnim imenom.Bila je dilema koje ime dati ovoj navijackoj grupi.O tome nije bilo jedinstvenog sporazuma, pa se dolazilo da razlicitih prijedloga. U opticaju su bila imena kao "Valtersi", po kultnom sarajevskom filmu "Valter brani Sarajevo", pa "Torpeda", "Tornada"... a onda je neko donio crtani roman koji je nosio naziv "Horde zla". Pogled na roman i na njegov naslov, nosio je neku cudnu asocijaciju, koja je na prvi pogled bila odbojna i ružna, jer je u sebi nosila negativni kontekst. Ipak najveci fanovi navijacke grupa FK Sarajevo: Amir Puzic - Džine, njegov brat Almir - Puza, Sijaric Enes - Sirko, Lutvikadic Almir - Luto, rahmetli Celik Edin, rahmetli Lilic Kemo i ostali, odlucili su da ime navijaca FK Sarajevo bude "Horde zla", prema istoimenom crtanom romanu. Ime se, prema rijecima Amira Puzica - Džineta ucinilo interesantnim, jer je bilo nekako zvucno. Osnovni motiv za osnivanje navijacke grupe "Horde zla" bio je ogromna ljubav za FK Sarajevo, da naprave nešto novo u ovom gradu, zatim želja za putovanjima, avanturama, novim poznanstvima...


Odmah po osnivanju Hordi zla, organizovano smo odlazili na sva gostovanja FK Sarajevo. Sva ta naša gostovanja finansirana su putem kluba i Ferijalnog saveza, koji se ukljucio da nam pomogne. Posebno isticem jednog velikog covjeka, koji nam je neizmjerno pomogao. Bio je to pokojni Svetozar Vujovic, bivsi dugogodišnji igrac i direktor kluba. Sjecam se da su u pethodnoj Jugoslaviji prvi organizovani navijaci bili fanovi splitskog Hajduka, popularna "Torcida", a poslije njih osnovane su i druge navijacke grupe. Inace, na mnogobrojnim gostovanjima na koja smo odlazili bodriti naš omiljeni "bordo" tim, doživljavali smo svašta - od raznih uvreda i psovki, pa do otvorenih fizickih napada. No, ni mi nismo "maciji kasalj", pa smo znali žestoko uzvratiti po domacim navijacima. Najveci belaj imali smo u Novom Sadu, mislim 1990. godine na stadionu Vojvodne, kada su nas domaci navijaci vrijedali na nacionalnoj osnovi, upucujuci nam i druge pogredne rijeci. Kao navijaci, imali smo velike probleme na stadionu JNA u Beogardu, kada smo napadnuti od navijaca Partizana i, na intervenciju policije, dio nas je vracen u Sarajevo, tako da i nismo gledali utakmicu. Gusto je bilo i na stadionima u Mostaru, Subotici, Zagrebu, Nikšicu, gdje se pucalo iz pištolja, ali, na srecu, sve je završeno bez vecih posljedica. Na utakmicama sa Crvenom Zvezdom u Beogradu, policija bi uvijek bila spremna i u startu bi preventivno djelovala na sprecavanju sukoba izmedu navijaca Sarajeva "Hordi zla" i navijaca Crvene Zvezde "Delija", te bi na vrijeme, prije utakmcie, ove dvije navijacke grupe bile bezbjedno razdvojene, tako da nikad nije bilo gužve i sukoba. Sjecam se i pokojnog ratnog zlocinca, Željke Ražnatovica Arkana, koji je tada bio voda Zvezdinih navijaca i cesto smo ga gledali na sjevernom dijelu stadiona Marakana. Inace, uvijek smo nastojali, zbog prestiža, nadjacati navijace "velike cetvorke", koji su za sebe mislili da su najbolji, ali smo i mi sebe smatrali najboljima.

U posljednjem ratu, najveci broj pripadnika navijacke grupe "Horde zla" ukljucio se u odbranu svoje domovine, Bosne i Hercegovine, a mnogi su dali i ono najvrijednije - svoje živote. Ne mogu nikada zaboraviti rahmetli Edina Celika i rahmetli Kemu Lilica, koji su poginuli kao specijalci MUP-a. Oni su pripadali krugu osnivaca navijacke grupe "Horde zla".
"Horde zla" su, u anketi navijackog lista "Cao Tifo" i sportskog lista "Tempo" zauzeli cetvrto mjesto, u konkurenciji svih navijackih grupa u prethodnoj Jugoslaviji.


Ultras Mostar:

U travnju 1994. godine napravljen je i Inicijativni odbor Kluba navijača Zrinjskog, Ultras-a'', koji je imao za cilj da u roku od dvije godine organizira Skupštinu navijača. Ipak, što radi ratnih okolnosti, što radi nemara u roku od dvije godine to se nije napravilo. Na utakmice se odlazilo, a Zrinjski je svoje domaće utakmice mahom prijateljske igrao u Imotskom (Republika Hrvatska), odnosno stadion Pecara u Širokom Brijegu.
 
Godine 1994. u Mostaru je odigrana finalna utakmica za prvaka tadašnje HR H-B u kojoj su se sastali domaćin Zrinjski i ekipa Mladost Dubinta sa Širokog Brijega (današnji NK ''Široki Brijeg''). U dosta zanimljivoj igri navijači nisu uspjeli vidjeti ni jedan pogodak, te je rezultat ostao 0:0. Na toj utakmici skupilo se oko 5000 gledatelja, a onih najžešćih bilo je oko 300 – 400, koji su se smjestili na centralnu zapadnu tribinu. Na toj utakmici po prvi put je i postavljen transparent sa natpisom Ultras. Ta utakmica ostala je znači zapamćena po prvom organiziranom i donekle spontanom okupljanju Ultras-a na utakmicama svog voljenog kluba.
 
Nakon te utakmice piše se nova povijest organiziranog navijanja u gradu na Neretvi. Već godinu dana kasnije Ultras-i se okupljaju na košarkaškim utakmicama Zrinjskog, a česti su odlasci i na gostujuće terene.
 
Godine 1997. u hrvatskom domu Herceg Stjepan Kosača održana je i prva Skupština Kluba navijača na kojoj se okupilo preko 400 članova ove navijačke grupe. Nakon te Skupštine jedna od udarnih podgrupa Ultras-a bila je ekipa navijača pod imenom ''Zrinjevci'', koji su bili česti na svim utakmicama koje je Zrinjski igrao. U tom periodu bilježe se brojna gostovanja širom Hercegovine, a odlazi se i u Kiseljak, Vitez, Ramu, Orašje…
 
Godinu dana kasnije Zrinjski po prvi put pokušava izboriti Europu i to preko Play off za prvaka Bosne i Hercegovine. Plemići se nalaze u grupi zajedno sa Željezničarom i Bosnom iz Visokog, a sve utakmice se igraju na stadionu Koševo u Sarajevu. Slobodno se može reći da su upravo Ultras-i bili oni koji su prvi prešli tadašnju ratnu granicu sa navijačkim obilježjima i došli organizirano u Sarajevo. Na Koševu se pred oko 10000 gledatelja okupilo i oko 50-tak Ultras-a koji su se više nego odlično prikazali, ali ni njihovo gromoglasno navijanje nije pomoglo Zrinjevcima da zabilježe pobjedu.  Zrinjski je poražen sa 2:1, a u tadašnjem sastavu Zrinjskog  nastupio je i Blaž Baka Slišković, koji je sigurno jedan od najboljih igrača sa prostora bivše Jugoslavije.
 
Do početka 2000. godine navijači Zrinjskog obilaze sve stadione širom Bosne i Hercegovine na kojima nastupa Zrinjski, a dosta se radi i na marketingu, da bi tribine stadiona i dvorane izgledale ljepše. Napravljen je i dosta veliki broj barjaka, a baklje i dimne kutije postaju nezaobilazan dekor na utakmicama Plemića.
 
Godina 2000. ostat će upamćena po prvoj sezoni u kojoj su zajedno nastupili klubovi iz oba saveza (Bošnjačkog i Hrvatskog). Može se reći da je upravo u toj sezoni Zrinjski ostvari veliki uspjeh jer se plasirao po prvi put u jedan Europski Kup. Te godine Zrinjski je savladao Đerzelez Zenicu, te je svojim navijačima popularnim Ultras-ima po prvi put pokloni Europsku utakmicu.
 
Zrinjski je nastupao u Intertoto Kupu, a za protivnika je imao tadašnju Vastra Frolundu, dosta (ne)poznatu ekipu, predstavnika Švedske. Prva se utakmica igrala u švedskoj, a na njoj je bilo prisutno oko 1500 gledatelja. Zrinjski je tada imao i ogromnu podršku sa tribina. Oko 500 navijača Zrinjskog, mahom iz Švedske i ostalih skandinavskih zemalja pružao je gromoglasno podršku našem klubu. Navijanje je predvodila grupa od nekih 100-tinjak Ultras-a iz Skandinavije i Mostara. Nažalost Zrinjski je u toj prvoj utakmici poražen minimalno sa 1:0, što se ispostavilo, sa svim dovoljno Šveđanima da prođu u slijedeće kolo.
 
Uzvrat u Mostaru promatralo je preko 7000 gledatelja. Ultras-i su se okupili u dosta velikom broju (oko 2500) na Stajanju, ali ni njihovo gromoglasno navijanje nije pomoglo Plemićima da preskoče ovu prepreku. Krajnji rezultat ovog susreta glasio je 2:1, a radi gola u gostima Vastra Frolunda je nastavila takmičenje.
 
Narednih godina Ultras-i se okupljaju na gotovo svim utakmicama u kojima nastupa Zrinjski. Odlazi se organizirano na gostovanja u Bihać, Orašje, Tuzlu, Sarajevo, Banja Luku, Trebinje, Istočno Sarajevo, Široki brijeg, Posušje… Na domaćim utakmicama prave se odlične bakljade, koreografije i sve ono što ide u neku standardnu navijačku proceduru.
 
Godine 2005 Zrinjski po prvi put u povijesti grada na Neretvi donosi titulu prvaka države. Velika fešta po ulicama Mostara traje nekoliko dana, a posljednje kolo prvenstva na utakmici protiv Slavije iz Istočnog Sarajeva, donosi zasigurno jedno od najvećih bakljada u navijačkoj povijesti Bosne i Hercegovine. Na toj utakmici oko cijelog stadiona Ultras-i su zapali preko 400 baklji, prelijepo raspoređenih, a dešavanja sa te utakmice, odnosno bakljada bila je prikazivana u nekoliko navrata i na Eurosportu, vodećoj sportskoj TV kući u Svijetu.
 
Nakon veličanstvenog trijumfa Zrinjskog u Prvenstvu BiH, slijedilo je iskušenje u Europskoj Ligi prvaka. Za protivnika u prvom predkolu Zrinjski je dobio prvaka Luksemburga, klub pod imenom F91 Dudelange. Na gostovanje u daleki Luksemburg odlazi 100-tinjak Ultras-a, a osim ekipe iz Mostara, podršku Zrinjskom daju i navijači Zrinjskog iz Stuttgarta, Munchena, Dizedorfa… Na žalost svih navijača Zrinjskog već u tom prvo predkolu Zrinjski se oprašta od Europe, ali okreće se Premier ligi i novim iskušenjima koje donosi domaće prvenstvo

zasad toliko a vi ako imate neke price o grupama iz europe ovdje objavite

[Iga_Mo]

Škripari:
 
Vec krajem osamdesetih godina izvjestitelji s nogometnih i košarkaških utakmica iz Širokog Brijega koriste naziv navijaci (znaci pored gledatelja,simpatizera... ) na tribinama su se pojavljivali i momci koji su svojim navijanjem pomagali tim klubovima da izbore što bolji rezultat na terenu. Tih kasnih osamdesetih godina momci koji su navijali za širokobriješke (tada lišticke) klubove bili su navijaci zagrebackog Dinama i splitskoga Hajduka, vec su tada isticali veliku ljubav prema Hrvatskoj nam domovini i našoj Hercegovini i vec tih godina smo imali problema s tadašnjim organima reda kojima smo tada bili u oku što su pokazivali i time da su skoro poslije svake tekme neki momci završavali na razgovorima u tadašnjoj "stanici milicije". Time su nas možda mislili slomiti ali ta je naša ljubav iz mjeseca u mjesec iz godine u godinu bila sve veca i veca. Iz tog razdoblja se uvijek rado sjecamo paljenja žutih dimni u maloj dvorani na Brijegu (košarkaška utakmica), docekivanja protivnickih igraca iz istocne Hercegovine na Pecari, paljenju baklji na Pecari..... Negdje u listopadu 1989. god okupljeni navijaci na utakmici Republicke lige BiH KK Mladost-KK Borac Capljina dolaze na ideju da se nazovu BROADLY HILL BOYS što se i prihvaca i sve do pocetka rata na Pecari i u dvorani na Brijegu se mogao viditi transparen na plavoj podlozi bijelim slovima ispisano Broadly Hill Boys....

Devedesetih godina je došlo do odredenih promjena u državi u kojoj smo živjeli i veliki dio ekipe dobrovoljno odlazi stazom pobjednika u neizvjesnost da brani hrvatstvo ovih prostora, nažalost dolaze mucne godine u kojima dosta momaka koji su pronoslili slavu našeg grada na tribinama naših sportskih borilišta ostaju vjecno na nekim drugim stazama slave ali vjecno ostaju i u našim srcima kao heroji, sjecanja na njih ni danas ne blijede nego nam daju snagu za nove pobjede na žalost bez njih....
Nakon dogadaja koji su obilježili protekle godine malo po malo stanje se na ovim prostorima donekle stabilizira tako da se ponovo budi i navijacka aktivnost. Sezona 1993/1994 nam donosi prvo prvenstvo Hrvatske Republike Herceg-Bosne i od tada se piše zlatna povijest sporta u Širokom Brijegu, nogometni klub u slijedecih pet sezona više nego zasluženo uzima pet pehara koje dobija najbolja nogometna momcad u Herceg Bosni. U tom razdoblju se navijaci u Širokom Brijegu ponovno aktiviraju i u pravom smislu rijeci reorganiziraju tako da je bilo zaista malo utakmica bilo domacih bilo gostujucih na kojima nije bilo Širokobrježana. U to vrijeme smo bili jedina navijacka ekipa na ovim prostorima (još možemo navesti i Rde iz Ljubuškog, i u dva navrata Torcidu iz Kiseljaka, te Torcidu iz Mostara koji su se malo pojavljivali pa ih malo nije bilo ali samo na njima domacim tekmama) Ekipa koja je išla na utakmice svakodnevno je rasla pa se na sada vec povijesnom gostovanju u Mostaru 09.09.1996 na ideju par ljudi a uz odobravanje svih navijaca dobiva i današnje ime Škripari ( Škripari su ime dobili po križarima, koji su 1945. odbijali priznati novu vlast i nastavili se boriti svojim posebnim gerilskim nacinom otpora do sredine pedesetih godina. Bili su trn u oku i nerješiv problem tadašnjoj komunistickoj vlasti. Njihova prebivališta i skrovišta bila su u kamenjaru, u takozvanim škripinama. Godinama je poistovjecivanje s hrabrim, odlucnim, vještim i lukavim Škriparima znacilo imati posla s policijom, riskiranje batina i zatvora. U spomen na njih, širokobriješki navijaci se poistovjecuju s njima i svojoj navijackoj skupini daju ime po njima ŠKRIPARI) koje i dan danas s ponosom nosimo.
To su bili dani kada smo jednostavno harali ovim prostorima stvarno su rijetke utakmice na kojima nismo bili i u pravom smislu rijeci pronosili slavu našeg grada, uvijek nam je bilo najdraže otici u Mostar jer su se izgleda samo na nas palili ovi dole i u Mostaru je bilo u biti i najzanimljivije, svaki odlazak dole znacio je i dobro navijacko gostovanje u svakom pogledu bilo je par dobrih bakljada dole, uljetanja u teren, kacenja s policijom ili s domacim navijacima, iako skoro uvijek malobrojniji Škripari su pokazivali susjedima kako se brani cast svog grada i izvan njega.
A tih je gostovanja dole bilo napretek jer su dole igrali još neki klubovi koji nisu tada imali regularne uvjete za natjecanje u svom gradu kao naprimjer citlucko Brotnjo, pa smo i tada koristili situaciju za obracune s veselim Mostarcima. A našu Pecaru i dvoranu na Brijegu rijetko su posjecivali gostujuci navijaci svih ovih godina samo jednom na Pecari su bili Ljubušaci, Kiseljacani neki Posušaci i Mostarci a od ostalih se nisu pojavljivali organizirani navijaci tako da smo i mi na domacim utakmicama bili znatno umjereniji nego na gostovanjima, uvijek smo se dobro gledali i s Ljubušacima, Capljincima Kiseljacanima ali smo uvijek i bili na ratnoj stazi s Mostarcima, Posušanima, Brotnjacima tako daje se u našem vlasništvu znalo naci i podosta navijackih rekvizita iz tih gradova koje smo naravno uzimali u tim mjestima osim jednog transparente kojeg smo Mostarcima uzeli na Pecari. Tih godina su Škripari odskakali u svim segmentima navijacke kulture od ostalih «navijackih skupina» u Hercegovini (ali pored Širokog Škripari nisu zaboravili ni stare ljubavi Dinamo, Hajduk i reprezentaciju Hrvatske uz koje su bili na svim važnijim utakmicama).
Mislim da je 1998 godina bila vrhunac do tada te godine smo uzeli sve što se uzeti dalo postali prvi prvaci BiH u košarci, uzeli kup BiH ali nažalost nogometna ekipa iako je imala odlicnu momcad nije uspjela izboriti Europu ali je zabilježeno ostalo i gostovanje preko «20 000» Škripara pod Bijelim Brijegom u Mostaru na utakmici za prvaka Bih protiv Sarajeva, (na stadionu je bilo preko 20000 gledatelja Hordi Zla je bilo par znaci svi ostali su bili Škripari i mislim da takvu atmosferu na stadionu pod Bijelim Brijegom nece još zadugo nitko napraviti). Finale kupa BiH se igralo u Citluku a dvorana je bila pretjesna da primi sve zainteresirane Škripare s Širokog je išlo 8 autobusa Škripara i nepregledna kolona osobnih automobila fešta je bila zagarantirana igraci nošeni freneticnim navijanjem Škripara pobjeduju Slobodu DITU iz Tuzle i osvajaju prvi kup BiH u košarci za muškarce. Nedugo zatim Široki je nakon pet utakmica pobjedio Sarajevsku Bosnu i osvojio i prvenstvo BiH, naravno i ove utakmice nisu prošle bez Škripara koji su po rijecima samih igraca bili glavna pokretacka snaga samih njih, naravno dupla kruna se znala proslaviti u gradu na Lištici, tih dana grad je naprosto gorio..
Široki igra u Saporta kupu i za protivnike dobija izmedu ostalih Aris, Maes Pills , Limoges što znaci da su Škripari te godine pohodili i europska mjesta s nadom da ce se Široki uspjeti oduprjeti velikanima košarke, nažalost nismo uspjeli ali smo bili ponosni zato što smo iz male sredine a igramo s velikim ne europskim nego mogu reci i svjetskim velikanima..
Organizacija Škripara i dalje iz dana u dan raste rade se novi transparenti, šalovi, zastave, dresovi i u zadnje dvije sezone Škripari pokazuju da su vec davno prevazišli ove prostore, i svojim navijanjem se suprostavljaju i željinim Manijacima, i Hordama Zla, Robijašima…ponovno nam bježi Europa ne radi nas samih sada nego radi raznih igara u nogometnom savezu ali unatoc tome Škripari su vjerni na skoro svakom gostovanju po Bosanskim gudurama a o Hercegovini necu ni pricati jer je to vec davno ispricano. Zapaljen je rekordan broj baklji u sezoni, predeni kilometri i kilometri, odbijeni napadi i policije i razularene rulje na par uglavnom Hercegovackih gostovanja (jer ljudi nas u Bosni lijepo prime, jer znaju kakvu žrtvu radimo iz ljubavi prema našem gradu i klubu, ali ovim našim susjedima ni dan danas nije jasno da smo mi što se tice sporta i navijanja daleko ispred njih pa probaju na neke nekulturne nacine pokazati da se mogu mjeriti s nama, ali onda vide da se grdno varaju pa smo im tako još u lijepom sjecanju).
Evo napokon izborili smo i Europu u nogometu, nešto što je prije desetak godina bila fantazija sada se ostvaruje i nadam se da na ovome necemo stati jer sada imamo moderan stadion, modernu dvoranu, odlicne uvjete i uvijek vjerne navijace, koji imaju svoje prostorije, registrirani smo kao klub navijaca , radimo da se osamostalimo po pitanju marketinga rade se novi transparenti, šalovi, dresovi i pripremamo za povijesnu utakmicu 15-og kolovoza 2002. godine u slovackoj Bratislavi u kojoj ide dobra ekipa Širokobrijeških Škripara…


Robijaši:

Na samom početku grupa navijača koja je navijala za Čelik zvala se "Čelikovci", zatim mijenjaju svoje ime u "Smogovci" zbog svima nam poznatog smoga i nezdravih cestica koje je zbog svog neprestalnog rada "Željezara Zenica" redovno ispuštala. Poslije "Smogovaca" navijači mijenjaju ime u "Steelers", "HZČ (Huligani Zeničkog Čelika) i "Čelzi" ("i" uvijek pisano u obliku munje, sjetiće se stariji)... Bez obzira na ime, vrijeme i mjesto, navijači zeničkog Čelika su uvijek bili tu za svoj tim, bez obzira koliko on loše ili dobro igrao, što je predstavljalo i njihovu najbolju karakteristiku, još od "onda" (sto bi rekao naš narod...). Kroz historiju, znalo se dešavati da se Čelik bori za ulazak u Prvu ligu, ili cak za opstanak u istoj. I ma koliko da su važne utakmice bivale izgubljene, navijači su uvijek ostajali uz svoj tim.


 Jedan od zapamćenih datuma u analima navijača NK Čelik, ostaće i 4. oktobar 1972. godine, kada je Čelik na Bilinom Polju pred nešto više od 30.000 gledalaca savladao, kasnije puno poznatiju, italijansku Fiorentinu sa 1:0 i time osvojio Srednjoevropski Kup. Time zeničcki popularni klub ulazi i u historiju nogometa bivše Jugoslavije. Na inicijativu "Robijaša" krajem 80-tih, dobili su i svoje mjesto na istočnoj tribini stadiona Bilino Polje. Na tu tribinu se moglo ući sa popustom uz clanske karte. Malo je reći da su bili uz svoj klub samo na domacim utakmicama, jer putovali su i na sva gostovanja koja su bila omogucena. Rijetko je kada bio organizovan prijevoz, uglavnom je to bilo stopiranje auta, pa se uz silna presjedanja nekako dodje na utakmicu i time uveliča taj dogadjaj. Split, Vinkovci, Borovo, Solin, Beograd, Sarajevo su samo neki gradovi u kojima su gostovali Robijaši navijajući za crno-crveni tim... stvarajući tada zajedno sa ostalim navijačima velikih i većih klubova "kulturu navijanja" odnosno taj neki navijački trend tih godina.


Godina 1992. pocetak agresije na BiH, nije donosio nista dobro, i tadašnja nogometna liga se raspada, kao i sve sto je bilo "tadašnje". U svakom segmentu života, mijenjaju se bitne stavke, pa i u nogometnoj. U toku rata nije bilo mogućnosti ni za kakvo odigravanje lige. Nogomet je jednostavno stagnirao. Ljudi su se zaželjeli nogometa i Čelika. To će se desiti 1994. godine, kada NSBiH kao krovna organizacija po pitanju nogometa u Bosni i Hercegovini počinje da pokreće sportski život, znajući da je to jedini način da se razum ponovo vrati na svoje, a navijačima i igračima omogući da se nadmeću, u najmanju ruku, sportski.



 Još uvijek pod utiscima rata, željni bilo čega "normalnog", "Robijaši" ponovo stupaju u svoje redove i nastavljaju navijati za Čelik, namjerno kažem "nastavljaju", jer ustvari nikada nisu ni stali. Bilino Polje je nastavilo da zivi, u Zenicu su se ponovo počele vraćati boje, a crno-crvena je odjekivala u svoj svojoj snazi. Naime, desavalo se da su "huligani" napravili nekoliko incidenata na relaciji istok-sjever, i u svrhu bolje organizacije i atmosfere, a na inicijativu Uprave Kluba, navijači se prebacuju na južnu tribinu stadiona Bilino Polje, gdje ostaju sve do danas. Sad već svoje uobičajeno mjesto boravka Robijaši su uveličali pjesmom: "Robijaši, haj'mo s juga, Čelik nam je majka druga!"


 Sala "Doma rudara" bila je poprište osnivačke Skupštine Udruženja Građana prijatelja kluba-navijača NK Čelik, koji se po prvi puta 1999. godine organizuju na ovakav način kako bi aktivnije uzeli učešće u životu Kluba. Oko stotinu mladića sa crveno-crnim obiljezjima prisustvovalo je ovoj osnivačkoj Skupštini, među kojima su bila i dvojica bivših igrača Čelika Kemal Hafizović i Refik Bajrić. Na tom sastanku je izabran 30-člani Upravni odbor, na čijem čelu se u narednom periodu nalazio i još uvijek nalazi Asim Demiri, u ulozi predsjednika, i Osman Sirćo, kao potpredsjednik UO. Za predsjednika Nadzornog Odbora izabran je Paulin Misković, dok su Alemko Fazlagić i Idriz Demiri clanovi ovog odbora. Ovo su samo neka imena u historiji Čelika koja su doprinijela ostvarivanju jakog i cvrstog Čelika. Ovim činom navijači Čelika su uzeli i aktivnije učešće i u radu NK Čelik jer je predsjednik Udruženja navijača ujedno i član Upravnog Odbora Kluba. Godine 2001. Čelik se nakon nekih 20-tak godina ponovo pojavljuje na evropskoj sceni, u Intertoto Kupu. Prava slika nogometnog praznika bila je tih dana u Zenici. Nema načina da se riječima opiše euforija koja je zahvatila navijače u iščekivanju rezultata iz Turske. Čak je neko slučajno pronašao neki turski kanal (koji se uvijek nekako provuce do naših prostora). Brzo se frekvencija tog kanala proširila po gradu. Na našu sreću, utakmica je bila praznik i za oči i za dušu (Denizlispor - Čelik 3:5), i nakon nje, "Robijaši" su proslavljali pobjedu i prolazak u drugi krug Intertoto Kupa. Koliko nam je ta pobjeda znacila, "Robijašima", Zenici kao gradu, vidjelo se po specijalnom doceku naših nogometaša po povratku iz Turske. Grad je jednostavno ludio, ostvarivao se san koji je već dugo godina sanjan.


 Poslije ovoga je uslijedila utakmica protiv belgijskog Genta. Kao i obicno, bilo je ljudi koji su bili pesimisticni po tom pitanju, ali su opet dosli na utakmicu nadajući se "nečemu"; zatim onih koji su i previše veličali ovaj klub, i na kraju, onih najprimjetnijih i najvjernijih u svemu - navijača. Dali su sve od sebe za tu utakmicu, bili svih 90 minuta i 12-i i 13-i igrač svog Čelika, i po završetku utakmice koja je riješena u korist Čelika rezultatom 1:0, u silnoj sreći stvaralo se veliko nestrpljenje pred revanš susret. Poceo se spremati organizovani prevoz u Belgiju, ali to nije uspjelao zbog problema s vizama za Belgiju. Ipak "Robijaša" je bilo u Gentu i to u većem broju (oko 200). Iako smo izgubili, mlađi navijači će ovaj izlazak u Evropu pamtiti kao najveći evropski uspjeh kluba.

nije mi sve stalo u prvu poruku

[Iga_Mo]

United Force

Početak UF je vezan za buđenje svesti srpskog naroda koje se desilo osamdesetih godina. Posle skoro pola veka truleži pod komunističkim režimom tih godina se polako vraća građanski duh Beogradu i kao posledica razvija se niz novih struktura. Glavna motivacija za razvoj UF je bilo verovanje da je vreme komformizma i nacionalnog sputavanja prošlo i da predstoji vreme slobode građanstva i nacionalne svesti. Dakle, UF je stvoren od strane ljudi koji nisu bili deo komunističkog sistema i koji su kroz FK Rad našli način doprinesu razvoju svesti Beograda i Srbije.

U početku je bilo relativno malo ljudi, ali, za razliku od mnogih drugih organizacija, ono što je činilo ovu grupu jedinstvenom bili su kvalitet ljudi i vizija. Prva genaracija UF je bila kvalitetna. Organizacija grupe je funkcionisala besprekorno, došlo je do logičke podele rada, i s obzirom na broj ljudi u grupi UF je postizao mnogo više nego navijači većih timova. Na gostovanja je išlo u proseku od 50 do 75% ljudi iz grupe što je bila prava retkost. Jedno od osnovnih verovanja prve generacije je bilo kvalitet ispred kvantiteta tj bolje imati malu grupu sa kvalitetnim ljudima nego veliku grupu koja se retko pojavljuje na utakmicama,u navijačkom žargonu –bolje 10 pravih nego 1000 manekena. UF je uvek imao dugoročnu viziju.

Ta vizija je najbolje oslikana na jednoj od ranih skica tribine stadiona Kralja Petra. Na skici se nalazi zapadna tribina gde je donji deo velika šarpata u plavo beloj boji. Vizija se i ostvarila nekih 10-ak godina kasnije na proslavi desetogodišnjice grupe. Rani period između '87. i '92. definiše više događaja koji se i danas pomenu u beogradskim navijačkim krugovima. Taj period bi se mogao definisati kao period izlaska iz anonimnosti i početak onoga što je usledilo sredinom devedesetih godina.

Dakle, sazrevanje grupe se dešavalo u više pravaca. Kao prvo UF je posedovao dva transparenta koja su po dizajnu spadali po mišljenju mnogih među najlepše i najbolje u bivšoj državi.

Prva ozbiljijnija bakljada je napravljena u leto 1990. godine na marakani. Prva koreografija je napravljena nedugo zatim. UF, iako u malom broju, su se ponašali kao velika navijačka grupa, što znači bez obzira na to da li se igra u Beogradu ili na strani UF je priređivao nešto novo na svakoj utakmici a važno je istaći da su Radovci bili jedini koji su uz navijače režimskih timova posećivali Hrvatsku i Bosnu.

Prva ekipa se takođe odlikovala hrabrošću a o tome svedoče mnogi oteti transparenti. Ostaće upamćeno da je i u Supertifu 1990. godine izašao članak o našoj grupi.

Period između '92. i '94. je period zatišja jer je dosta momaka otišlo na ratište, dosta ih je i izgubilo živote a jedan deo grupe se rasuo po svetu.

Međutim, '94. godine dolazi do totalne reorganizacije grupe i nove snage uz par starijih započinju nešto što je kasnije nazvano UF ekspanzija. Počinje se ponovnim odlascima na gostovanja, širenjem grupe, dolaskom novih članova... Prekretnica je svakako bila utakmica sa Zvezdom '94. na Banjici. Tada su UF prosto razneli cigane što je u navijačkom svetu odjeknulo kao bomba. Do tada neprikosnoveni Cigani su bili poniženi od strane Radovaca kojima je rastao rejting iz dana u dan. Tih godina su skretali pažnju na sebe svojim stavom da ne uzmiču ni pred kime a najmanje pred režimskom policijom. Iako daleko malobrojnija od režimskih grupa, UF su bili okarakterisani kao najekstremniji i najagresivniji a zbog svog izraženog nacionalizma i otpora prema tadašnjem režimu bivaju satanizovani u svim medijima i terorisani od strane milicije. Međutim uporedo sa tim rasla je i popularnost Radovaca među dolazećim generacijama. Sve više mladih se okreće Radu ali se sa pravom može reći da su UF zaslužni za buđenje tifo scene. Dokazali su Srbiji da postoji više od dva tima na njenoj teritoriji. Više nije bio fazon dokazati se i potući se sa Ciganima ili Grobarima svi su želeli da se dokažu baš protiv Radovaca. Doduše, to su pokušavali uglavnom na svom terenu jer od '92. do '97. samo su Cigani dolazili redovno na Banjicu što govori o jačini grupe.

Kada su izborili status u navijačkom svetu počeli su polako da dokazuju kako su u svim segmentima najbolji. Postali su avangarda srpske navijačke scene. Odskakali od ostalih po orginalnosti i po načinu razmišljanja nastavljajući put koji su krčili momci iz prve generacije Forsa. Radovci su imali originalne pesme i originalne melodije koje su kasnije svi prepevavali i kopirali, prvi su počeli sa malim zastavama 2h2 koje sada koriste sve navijačke grupe na ovim prostorima što takođe možemo reći i za zastave na dva koplja. '95. godine su napravljeni prvi bar šalovi na ovim prostorima koji ostali počinju koristiti pune dve godine kasnije. Jednostavno, Radovci su postali zvezda vodilja na srpskom navijačkom nebu. Ono što posebno oslikava navijače Rada jeste da nikada za vreme svog postojanja nisu sebe iskompromitovali stavljajući se u službu nekog političara ili partije što nije odlika ostalih grupa. Uvek su isticali Srpstvo ali je Rad bio iznad svih političara i iznad svakog pojedinca. U drugoj polovini 90-tih, broj UF je porastao u odnosu na prethodne godine. To se najbolje videlo na proslavama 40 godina Rada (98), i 10 godina UF (97) koje su proslavljene na utakmici protiv Hajduka, istog dana kada se na Marakani igrao režimski derbi. To je bio još jedan dokaz da UF nisu nikakva Grobarsko/Ciganaska sekcija kao što su to bile neke manje beogradske grupe. Osim nekoliko sukoba sa Ciganima, UF u ovom periodu nisu imali neke veće sukobe sa ostalim grupama. U nekoliko navrata su neke manje grupe posećivale Banjicu. Nekima se to završilo samo na pokušaju. Nasuprot tome, sa režimskom policijom je bilo sukoba u nebrojeno navrata: Kula, Budva, Kruševac, Zemun (nekoliko puta), Marakana, Banjica, Smederevo...

UF uzimaju učešće i u političkim dešavanjima početkom novog milenijuma. Aktivno su učestvovali u rušenju režima Slobodana Miloševića, ali se nakon toga, za razliku od nekih drugih grupa, ne okreću novonastalom režimu, već i dalje ostaju verni samo Srbiji i Radu.

2002. je proslavljena i 15-godišnjica grupe. To je bila prilika da se okupi veliki broj UF, kako sadašnjih članova, tako i nekih bivših, kojima je Rad i dalje u srcu. Danas UF čvrsto drži svoju poziciju na srpskoj navijačkoj sceni. Mnoge stvari, i dobre i loše, su podjednako doživljavane uz naš klub. Ono što svi čekamo su neki bolji dani, i nadamo se, izlazak UF i Rada ne evropsku scenu.

I pored velike podrške svojih navijača u sezoni 2002/2003 FK Rad nije uspeo da izbori opstanak u prvoj ligi.Utakkmicu zadnjeg kola u kojem se odlučivalo o prvoligaškom statusu naredne sezone obeležili su veliki neredi naviajča Rada i policije kako na stadionu tako i van njega.Prvi put od kad postoji organizovano navijanje na našim prostorima desilo se da je policija na stadionu pucala iz vatrenog oružja.Tom prilikom je ranjen kamerman RTS-a.

[WAZER]

Bolje je da otvoriš posebno temu BIH pa Srbija, neznam Poljska itd. Mislim tak je na ostalim navijačkim forumima!

[Iga_Mo]

Bolje je da otvoriš posebno temu BIH pa Srbija, neznam Poljska itd. Mislim tak je na ostalim navijačkim forumima!

znam da je tako na ostalim forumima ali nemam podforum europska tifo scena pa nemogu to radit

[Iga_Mo]

Bad Blue Boys:

Utakmica u Splitu 1986. godine sa starim rivalom Hajdukom označila je početak današnjih BBB, kakve ih poznajemo. Prema uzoru na već spomenute Talijanske i Engleske navijačke grupe i Dinamovci su tako željeli imati svoj naziv. Predloženo je bilo BAD BLUE BOYS i na opće oduševljenje prihvaćeno i kod onih drugih navijača Dinama koji nisu prisustvovali gostovanju. Iz dana u dan, iz utakmice u utakmicu članova je bilo sve više, a naravno raste rejting onima sa većim brojem putovanja. Dolazi i do svijesti o vlastitoj promociji tako se rade novi transparenti, sve češće se pale baklje, a i incidenti postaju sve češći. Nasilje se prihvaća kao zaštita grada, a i sami istom mjerom bivaju dočekivani u svim krajevima bivše države. Nacionalni naboj je posebno prisutan u utakmicama sa omraženim istočnim susjedima ,pritom se na tim utakmicama u navijanju za Dinamo i Hrvatsku pridružuje i cijeli stadion.Općeprihvaćeno je mišljenje da su BBB su tih godina pokrenuli naciju i utrli put buđenja hrvatskog naroda iz komunističkih pandži bivše države Jugoslavije. 
Krajem osamdesetih sa sjeverne tribine, BBB se premještaju na istočno stajanje, a glavna svrha te promjene bila je blizina terena i želja da ih se što bolje čuje. Vrlo brzo postaju prepoznatljivi sa "navijačkim uniformama" spitfire jaknama, brojnim gostovanjima i sklonostima pravljenju nereda. Među starijim pripadnicima još i danas se vole prepričavati legendarne tuče u Beogradu, Novom Sadu, Rijeci, Splitu, Banja Luci, Ljubljani. BBB se i prvi suprotstavljaju tadašnjoj miliciji 1987. godine, kada u trajnom vlasništvu navijača ostaje i par zaplijenjenih pendreka, te jedan pištolj. Nakon tog obračuna, mediji Bad Blue Boyse proglašavaju najmilitantnijom skupinom, a kao dokaz i potvrdu svoje grupne snage je i objavljivanje svojevrsne 1988. godine u talijanskom SuperTifu, gdje su BBB proglašeni trećim navijačima u Europi po huliganskoj žestini, odmah iza navijača Liverpoola i Chelsea. Sklonost ka neredima postao je uobičajen i sve prisutan među navijačima Dinama. Ovo razdoblje obilježilo je i pojavom sve ljepših transparenata, baklje i dimne kutije postaju prisutne na svakoj utakmici, a pošto je bivša država pucala po šavovima dolazi do sve većeg nacionalnog naboja, zagovara se Hrvatska liga. 
                                  DAN D - 13.05.1990.
             
Taj datum zauvijek će ostati upisan u povijesti Bad Blue Boysa, Dinama, ali i Hrvatske države. Tog dana se na Maksimirskom stadionu trebala odigrati prvenstvena utakmica između Dinama i C. Zvezde. Utakmica koja je oduvijek privlačila posebno velik broj gledatelja, jer to nije bio samo obični susret nego i mnogo više od toga. Dugo osporavani BBB, stali su na branik grada, domovine, a mnogi danas taj datum uvrštavaju kao početak borbe za neovisnost Hrvatske. U Zagrebu se tog dana vodio pravi rovovski rat. Prema smišljenom i unaprijed planiranom scenariju, navijači C.Zvezde započeli su sa lomljavom i razbijanjem stolica na južnoj tribini, što je alarmiralo jurišne odrede BBB. Srpski milicajci zaštićeni kacigama i štitovima sve su to mirno promatrali, naravno kad su te iste nerede započeli njihovi sunarodnjaci. Palica su se primili tek kada su BBB krenuli u osvajanje terena i proboj prema južnoj tribini. Dinamovci su osvajali dio po dio terena, a zatim je uslijedilo povlačenje i iznova napad. Krvi i ranjenih je bilo na obje zaračene strane. Suzavcima i vodenim topovima milicija je tjerala navijače van kruga stadiona. U tim trenucima općeg kaosa tadašnji kapetan Dinama Zvonimir Boban, kako bi zaštitio jednog navijača kojeg je izrazito brutalno udarao milicajac, skočio je na njega i- nokautirao ga. U Bobanovu skoku bilo je i mnogo simbolike, bio je to skok i otpor nasilju, nepravdi, i najava skorog raspada bivše države u kojoj su Hrvati bili građani drugog reda. Bitka je trajala nekoliko sati, a izvan stadiona i do kasno u noć. Sve svjetske novinske agencije ubrzo su javljale o velikim neredima u Hrvatskoj metropoli, spominjalo se da ima i mrtvih. Bio je to dan koji se pamti i koji se nikada neće zaboraviti.

Nakon utakmice sa Zvezdom ništa više nije bilo kao prije. U Hrvatskoj je došlo do smjene vlasti, komunisti su protjerani sa svojih položaja, a svi oni milicajci koji su se utaborili na svojim mjestima odstranjeni su upravo zaslugom BBB. Iste godine najvjerniji navijači plavih sele se na južnu tribinu, a Fan Club, koji je počeo sa radom samo nekih mjesec dana ranije organizira i proslavu prvih pet godina postojanja BBB. Utakmica sa Partizanom odigrala se bez incidenata, prvenstveno zbog nedolaska beogradskih navijača, koji se nisu usudili doći u Zagreb, ali isto tako i sa do tada neviđenim pirotehničkim spektaklom. Baklje, dimne i veliki vatromet obilježio je proslavu godišnjice, ali i nagovijestio definitivni raspad tadašnje Jugoslavije. Rat kojeg je izazvala agresorska Srbija, odvodi veliki broj BBB-a na prve linije fronte diljem Hrvatske, gdje nemali broj polaže svoje živote. U tim ratnim vremenima, odnosno 1991. godine, politički nepromišljenim činom klubu iz Zagreba se mijenja ime, prvotno u Hašk Građanski, a dvije godine kasnije u Croatia. Sa tom promjenom imena kluba, protivnom volji navijača, BBB tako postaju jedini navijači na svijetu koji navijaju za klub koji službeno ne postoji. Oni koji su naredili promjenu imena kluba nisu računali da će navijači ostati vjerni Dinamu. Cijela stvar sa promjenom imena kluba otišla je predaleko i sam državni vrh se umiješao oko "slučaja Dinamo", pa tako BBB opet postaju državnim neprijateljem, baš kako su ih proglašavali i za vrijeme Jugoslavije. 
 
Godine koje su uslijedile, bile su obilježene mnogim neredima i sukobima sa policijom, protivničkim navijačima, prvenstveno Torcidom, te stalnim nadzorom i pritiskom na uže jezgro grupe. Pa ipak, koliko god ih vlast proganjala i navijače prozivala asocijalnim tipovima, efekt je bio upravo suprotan od onoga kojeg su htjeli. Svakim danom članstvo je raslo i odolijevalo svim nepravdama, a vlast se uvjerila da su navijači znatno tvrđi nego što su mislili. Devet dugih godina, BBB su se borili za povratkom Dinama, od raznih peticija, protestnog paljenja svečane lože na Maksimirskom stadionu, do građanskog neposluha u vidu nošenja Dinamovih obilježja koji se nikako nisu sviđali onima koji su ime i promijenili. Duga i po mnogočemu nepravedna borba urodila je plodom i nakon devet godina, BBB ponovno vračaju ime svome klubu. Umjesto da ih sve nepravde, represija i promjena imena kluba protjeraju sa stadiona i ugase kao grupu, efekt je bio upravo suprotan. BBB nakon svega izlaze jači, brojniji, organiziraniji, odlučniji i bolji no ikad prije u svojoj dugoj povijesti.

BBB svakako slove za jednu od najorganiziranijih grupa, a ljubav prema svojem klubu znaju zaključiti riječima: Dinamo - to je ponos, nešto više od ljubavi, to je naprosto život. Ideš u školu, možeš je završit ili ne, radiš u firmi, možeš je promijenit, mijenjaš cure, mijenjaš cugu, mijenjaš aute, život mijenjaš - ali Dinamo ostaje Dinamo!

[Iga_Mo]

Torcida:
Priča o »Hajduku«, o njegovim velikim uspjesima i slavljima nezamisliva je bez TORCIDE. O nogometnoj momčadi bez navijača bespredmetno je govoriti i pisati, a o »Hajdukovim« navijačima, o njihovom navijanju, fanatičnoj odanosti voljenom klubu moglo bi se govoriti danima. Split je u prošlosti slavio mnoge prvake - europske, svjetske i olimpijske, ali je oduvijek svaki uspjeh majstora nogometne lopte posebno slavljen i poštovan. Vrlo brzo nakon osnutka »Hajduka«, sada već daleke 1911. godine, ovaj klub postao je simbolom grada. U mnoštvu navijača »Hajduka« posebno mjesto zauzimaju pripadnici najvatrenije skupine koja se zove TORCIDA.

Što je zapravo TORCIDA!?
Na ovo pitanje mogu se dobiti stotine različitih odgovora, a da svaki bude točan. Svaki član TORCIDE s ponosom će istaknuti kako je riječ o najstarijoj navijačkoj organizaciji i na području bivše Jugoslavije i jasno, danas u slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj. Ova navijačka grupacija osnovana je 1950. godine, uoči velike utakmice između »Hajduka« i »Crvene zvezde«, koja se u Splitu igrala 29. listopada. Utakmica je odlučivala o naslovu prvaka pa su navijači »Hajduka«, po uzoru na brazilske, odlučili stvoriti do tada još neviđenu atmosferu i na taj način pomoći svojim ljubimcima. Posebno aktivni bili su splitski studenti u Zagrebu koji su na tu utakmicu organizirano doveli iz Zagreba nekoliko tisuća studenata i drugih navijača »Hajduka«. Cijeli dan grad je bio na nogama, a na igralištu se okupilo vise od 20 tisuća navijača. Mnogi su ostali oko stadiona osluškujući što se događa na terenu. Predvođeno Torcidom, gledateljstvo je svih 90 minuta fanatično bodrila svoje ljubimce koji su pobjedonosni gol postigli u 86. minuti, što je bio znak za dotad neviđeno slavlje u Splitu. Tadašnje vlasti u Beogradu nisu imale simpatije za ovo organiziranje navijača pa su neki od osnivača poslije ove utakmice osuđeni i na višegodišnje zatvorske kazne, a rad Torcide je zabranjen. Ipak, iz godine u godinu na svim utakmicama »Hajduka« navijalo se po uzoru na Torcidu, iako se to ime nije smjelo javno isticati.

Godine 1980. najvatreniji navijači »Hajduka«, oni koji su svoje nogometaše pratili na svim gostovanjima, obnovili su Torcidu, ujedinili brojne navijačke skupine, sa željom da se južnjačko, urnebesno ozračje stvara na svim susretima »Hajduka«.

Torcida je u to vrijeme odigrala značajnu ulogu u jačanju nacionalne svijesti mladih. Stoga su mnogi od njih zatvarani od ondašnje vlasti pa ne treba čuditi da je većina odmah na početku Domovinskog rata u Hrvatskoj stala u prve redove obrane samostalnosti i suverenosti svoje domovine. Neki od tih momaka položili su svoje mlade živote u toj borbi pa je njima u spomen na sjevernom dijelu stadiona u Poljudu, tamo gdje se okuplja Torcida, postavljena spomen-ploča za vječno sjećanje...

A o kakvim je navijačima riječ, najbolje svjedoče izjave nogometnih velikana poput Preud'hommea, Cannigie, Rijkaarda i drugih koji su igrali na Poljudu i koji su odreda istaknuli oduševljenje stilom navijanja Torcide...

I na kraju, u ovoj priči koja traje, treba naglasiti da Torcida nisu samo navijači iz Splita. Popularnost »Hajduka« je golema, pa gotovo da ne postoji veće mjesto u Hrvatskoj koje nema svoj ogranak Torcide. Torcida djeluje i u inozemstvu. Kada »Hajduk« igra velike utakmice, navijači dolaze iz cijele Europe, Amerike, Australije ...

Uostalom, još je davno na »Hajdukovom« stadionu istaknut napis
»HAJDUK ŽIVI VJEČNO«.
S tim napisom živi i traje i priča o njegovim neponovljivim navijačima ...

Armada:



U životu 'Armade' bilo je puno važnih trenutaka, koje su s njom preživjeli njezini pripadnici. Sjećamo se gostovanja u Zagrebu, Ljubljani, Sarajevu, Tuzli, Beogradu, Osijeku, ali vratio bih se na one trenutke kada su naši roditelji bili ono što smo mi danas - uz Rijeku u dobru i zlu. Sve je počelo daleke 1958. i ulaska NK 'Rijeke' u prvu saveznu ligu kada je za Rijeku živio čitav grad. Povratku navijača s kvalifikacijskih utakmica u Kruševcu i Subotici na željeznickom kolodvoru prisustvovao je velik broj navijaca, o čemu svjedoči izjava sportskog novinara 'La voce del popola' objavljena u listu NK 'Rijeka' iz 1976. godine: 'Sjećam se da je masa, dva sata prije ispunila željeznicku stanicu, u očekivanju 'svoje Rijeke'. Ljudi sa zastavama i transparentima u čast 'Rijeke'. Pjevalo se i čekalo sa sve većom nestrpljivošću. Kada je Rijeka stigla, nastao je opći juriš. Igrači, trener Ognjanon, maser Otmarich i ostali pratioci podignuti su na ramenima navijača i triumfalno nošeni ulicama centra grada'. Takve primjere nalazimo u cijeloj povijesti navijanja u Rijeci. Sedamdesetih i početkom osamdesetih godina obilježile su prave navijačke fešte, cijela regija živjela je za utakmice. Po nekoliko stotina brodica okićenih zastavama znalo se naći na moru ispred Kantride, pale se baklje, pojavljuju prvi transparenti ('krepat ma ne molat - navijači Rubeši', 'kuliko Grobnik ima vina, tuliko nan Rika mila', 'naprijed Rijeka nevera sa Kvarnera'). Iako se svaka utakmica doživljava kao derbi spomenut ćemo samo najveće fešte pod hridima Kantride i na ulicama Europe. Svi pamte odlazak 8000 riječana u Beograd na finale kupa protiv Trepce, nekoliko stotina navijača u Torinu, Madridu, Liegeu, Valladolidu...

ROĐENJE ARMADE - SEZONA 1986/1987
Sve je to bio uvod u stvaranje 'Armade'. Tridesetak mladića svakodnevno se okuplja na terasi Robne kuće 'Ri' i jedan od njih (Edi Rauhar) daje ime predodređeno za uspjeh - 'Armada'. Prvo službeno gostovanje 'Armade' bilo je na polufinalu kupa u Titograd, gdje odlazi stotinjak navijača. Ovaj događaj iznimno je važan stoga što se po prvi puta pojavljuje transparent s natpisom 'Armada'. Prolazak 'Rijeke' u finale kupa obilježilo je i prvi sukob Armade sa domaćim navijačima. Na finale kupa u Beograd 9. svibnja 1987. protiv 'Hajduka' odlazi bijeli vlak sa 4000 ludih navijača. Predvođeni 'Armadom' navijaju svih 90 minuta i po prvi put u bivšoj Jugoslaviji ispaljuju signalnu raketu na protivničku stranu. Sada već legendarna krađa suca Petrovića nije utjecala na to da se na dočeku igrača u rodnom gradu nađe dvadesetak tisuća ljudi. Slavilo se i pjevalo kao da je 'Rijeka' osvojila kup, a ostala je i legendarna parola: 'Na Kantridi netko će da strada, Petroviću čeka te Armada'. Tradicionalno rivalstvo navijača 'Rijeke' i 'Hajduka' preraslo je u mržnju navijača 'Rijeke' prema hajdukovcima. Drugo i nije bilo za očekivati s obzirom na ukradeni kup bivše države.

SEZONA 1987/1988
Bitno je spomenuti prelazak idola navijača, Nene Gračana u 'Hajduk'. Na Kantridi dočekan transparentom: 'Neno ča te ni sram', kasnije tijekom utakmice kamenovano je vozilo hitne pomoći koje je interveniralo radi Neninog prijeloma noge. 'Armada' postaje jedan od simbola grada na Rječini i dobiva sve više pristalica. Preuzima se geslo 'sami protiv svih', koje postaje odrednica u budućem navijanju. Pale se baklje na svim utakmicama, a posebno valja istaknuti utakmice protiv 'Rada' i 'Prištine' kada se pali po petnaestak baklji. Spomenut ćemo još i tuču sa navijačima 'Dinama' kada se u moru ispred lučice našla nekolicina navijača 'Dinama' i jedan auto zagrebačkih tablica, a demolirano je i reportažno vozilo tadašnje TVZ. Utakmica se odigravala na blagdan Svih Svetih, pa je u riječkom kvartu Škurinje na dan utakmice osvanuo grafit 'dan mrtvih purgera'. Po prvi put u bivšoj Jugoslaviji svih devedeset minuta gorjela je bar po jedna baklja i do danas je to zapamćena kao jedna od najvećih bakljadi 'Armade'. Za pamćenje je gostovanje u Zagrebu. U Zagreb iz Rijeke kreće 5 autobusa, dvjestotinjak navijača kreće vlakom, a jedan autobus stiže direktno iz Kača gdje su pratili RK 'Zamet'. Jedan autobus zaustavio se u restoranu u Vukovoj Gorici, gdje je na jukebox'u gazda pustio himnu Dinama, što je bio dovoljan razlog da jukebox izleti iz restorana, a restoran bude totalno demoliran. Novine su poslije pisale o 'western' tučnjavi i razbijačkoj Armadi. Naravno autobus nikad nije stigao do Zagreba, već je vraćen u Rijeku. Da bismo vam dočarali sve te događaje prenosimo riječi jednog od sudionika: 'Došli smo gore i manja skupina nas utekla je drotovima. šarali smo sprejevima po cijelom gradu, napili smo se i u ZOO vrtu šarali slona. Sjećam se da smo zvonili ljudima po vratima i tražili ih sinove, ako bi neki od njih rekli da imaju, zapitali bi dali navijaju za Dinamo. Naivci bi odgovorili pozitivno, ali mislim da im je poslije bilo žao. Jebi ga. Možda nije bilo u redu, ali šta je tu je`. Na Maksimiru se skupilo oko 600 riječana.

SEZONA 1988/1989
Početak je to godina koje su obilježili veliki neredi. Armada prati 'Rijeku' na gotovo svim gostovanjima, odlazi se u Zagreb, Tuzlu, Sarajevo, Mostar, Novi Sad, Banja Luku, Beograd, Skoplje, Niš, Osijek... Na Kantridi ostaju zapamćeni derbiji protiv Dinama i Hajduka. Protiv Dinama voda odnosi 80 baklji skrivenih u šahti dan prije utakmice. O utakmici s Hajdukom puno se pisalo, nazivali su je YU Heysel. Armada i Torcida sukobili su se na sjevero-zapadnom djelu tribine, nakon što je Torcida probila ogradu izazvana bakljom, koja je bačena od pripadnika Armade među njih. U krvavoj tuči i gađanju raketama teško je reći tko izvlači deblji kraj. Ta utakmica bila je prekretnica i početak neviđenih represija milicije na članove Armade.

SEZONA 1989/1990

Ova je sezona bila jedna od uspješnijih sezona u povijesti Armade. Sezona je to u kojoj se budi nacionalni identitet, pojavljuju se prve hrvatske zastave bez zvijezda i šalovi Armada HDZ. U điru su vunene kape crven-bijeli-plavi, spitke postaju jedan od zaštitnih simbola, pojavljuju se podružnice iz Siska, Splita, Zagreba, Pule i Banja Luke. Armada postaje prepoznatljiva po cijeloj bivšoj državi po neredima i bakljadama. U drugim gradovima miliciji je bilo teže sa desetak pripadnika Armade nego sa nekoliko desetaka drugih navijača. Od domaćih utakmica istaknut ćemo utakmice protiv C. Zvezde i Partizana, prije i poslije utakmica dolazi do niza krvavih sukoba po cijelome gradu. Kao primjer tih događaja istaknut ćemo sada već legendarnu izjavu jednog od vođa Grobara: veruj da je to bila bitka na život i smrt, ko 'ratnici podzemlja', kada smo onda ostali živi, živet ćemo... Protiv Dinama, Hajduka i Osijeka pali se uobičajeno dvadesetak baklji. Od gostovanja izdvajamo masovni odlazak u Ljubljanu, gdje se našlo oko 600 riječana. Od ranih jutarnjih sati po cijelom gradu su izbijali sukobi sa milicom.Većina navijača koja je krenula prema Ljubljani, već je u Rijeci bila u veselom stanju, tako da je u Ljubljani demolirano par kafića. Utakmica je prekidana nekoliko puta, a Armada je dan danas uzor Olimpijinim navijačima. 32 navijača odlazi na Banjicu u Beograd, ali na utakmicu nisu stigli, zbog cijelodnevnih tuča ulicama Beograda. Ulaskom u autobus gradskog prijevoza započelo je gaženje komandira osiguranja i ostalih putnika bez obzira na spol i dob. Poslije utakmice u novinama su prozivani zbog nacionalnih ispada i šaranja 'Croatia Armada'. Protiv C. Zvezde i Beograd odlazi 150 navijača okićenih šalovima Armada HDZ, koji bivaju oduzeti odmah nakon dolaska u Beograd. Armada prije utakmice posjećuje boks meč Radnički - Rijeka. Najčešće tuče s domaćim navijačima, bile su u Mostaru i Banja Luci, te Sarajevu, gdje se na Armadu zaletavalo i petstotinjak ljudi. U je Osijeku Armada primljena kao prijateljska, ioako je godinu prije došlo do obračuna u kojem je Armada pokazala po stoti put da je najluđa. Armada odlazi u Zagreb, Osijek i Ljubljanu, kada u tim gradovima gostuju srpski klubovi i sa domaćim grupama napada cigane i grobare.

SEZONA 1990/1991

Zadnja sezona prvenstva u Jugoslaviji. Prvo kolo na Kantridu dolazi Dinamo. Ništa posebno, par pojedinačnih tuča, petnaestak baklji i nekoliko novih transparenata. 29.09.90. po zadnji puta na Kantridi gostuje C. Zvezda. Nikada do tada toliko hrvatskih zastava i nacionalnog naboja kao i osiguranja. Poslije događaja na utakmici Hajduk - Partizan, provaljivanja u teren i paljenja jugoslavenske zastave na Poljudu, milicija je pretpostavljala da bi se nešto slično moglo desiti i na Kantridi. Nakon bacanja pedesetak baklji u teren i pokušaja probijanja ograde na više mjesta, te kamenovanja milicije u skupinama od desetak navijača odlazi se sa stadiona i prelazi na istok. Nakon završetka utakmice kamenuju se cigani i milicija, te se provaljuje na istočnu tribinu. Masa od oko petstotinjak okolnih Srba i pedesetak delija nalazi spas bijegom na teren. Armada ispred klupskih prostorija nasavlja tuču sa milicijom u kojoj je uništeno nekoliko vozila, autobus te dio klupskih prostorija. Pripreme za utakmicu sa Hajdukom, počele su nekoliko tjedana ranije. Baklje i dimne skupljale su se po svim kvartovima u gradu, tako da je skupljeno preko šezdeset baklji, petnaest trica i četiri petnaestice. Bakljada je izgledala veličanstveno. Po prvi puta niti jedna baklja ne upada u teren. U drugom poluvremenu Armada isprovocirana sa nekoliko baklji ubačenih u teren od pripadnika Torcide kreće u napad. Dvostruka ograda i specijalci spriječavaju izravan kontakt, pa sve ostaje na gađanju grotama i bakljama. Utakmica s Olimpijom na Kantridi uoči izbora ostaje zapamćena po koreografiji povijesnog hrvatskog grba načinjenog od 25 kartona metar puta metar. Pali se nekoliko baklji i to je to. U međuvremenu Rijeka igra sve lošije. Tako da zadnje kolo i utakmica sa Partizanom odlučuju o opstanku u ligi. Iako se znalo da te lige više neće biti trebalo je obraniti hrvatsku čast. Armada preko novina najavljuje prekid utakmice ukoliko Rijeka ne zabiljeľi pobjedu. Tri sata prije početka utakmice lučica je ispunjena bijelim i mornarskim majicama. Nakon 1987. sve generacije navijača Rijeke stapaju se u jedno veliko srce, srce koje kuca samo za Rijeku i Hrvatsku. Vodstvo Rijeke 3 - 0 već u prvom poluvremenu i nastupa stanje euforije. Armada predvođena lovranskom limenom glazbom ispraća igrače Partizana pjesmom 'A sad, adio'. Po završetku utakmice cijeli stadion našao se u terenu. Te sezone od gostovanja izdvajamo Zagreb sa 150 navijača kada se cijeli dan od ranog jutra pjevalo na Trgu Bana Jelačića, Ljubljana 500 navijača i ponovni sukob sa milicom, te 10 do 50 ljudi na svim ostalim gostovanjima.

SEZONA 1992

Zbog izbijanja rata u Hrvatskoj godinu dana trajalo je zatišje na nogometnim terenima. Gotovo svi članovi starije ekipe i nekolicina mlađih odlazi na bojišnicu, a njihovo mjesto zauzimaju mlađi pripadnici. U proljeće 1992. započinje prvo hrvatsko nogometno prvenstvo i u prvom kolu na Kantridi gostuje 'Šibenik'. Dolaskom Hajduka na Kantridu nakon dužeg vremena ponovno se na ispunjenom zapadu susreću poznata imena riječke navijačke scene. Na utakmici se proslavlja 5 godina Armade, dižu se plavo-bijeli kartoni, pali se petnaestak baklji i nekoliko dimnih, a nakon drugog Hajdukovog pogotka grupa od stotinjak navijača provaljuje na teren te se sukobljava s osiguranjem. Utakmica biva nakratko prekinuta. Nakon utakmice dolazi do niza krvavih tuča oko stadiona. Od gostovanja spomenut ćemo Pulu i Zaprešić gdje tridesetak navijača bivaju izbačeni sa stadiona zbog transparenta 'Rijeka - država'.

SEZONA 1992/1993

Prvo pravo hrvatsko prvenstvo obilježilo je nekoliko novih skupina i ponovno počinje navijačko nadmetanje. Zapad Kantride je konstantno dobro popunjen, ali navija se samo na velikim utakmicama. Prvi dio prvenstva obilježava utakmica sa Hajdukom. Pali se dvadesetak baklji i nekoliko dimnih uz dobro navijanje. Na Dinamu je zapad ispunjen do posljednjeg mjesta. Nekoliko novih transparenata, cijeli zapad navija, a nakon vodstva Dinamo od 1:0, tridesetak baklji leti u teren. Pod okriljem dima, grupa od pedesetak starijih navijača se na atletskoj stazi sukobljavaju sa specijalnom policijom. Od gostovanja spomenut ćemo Pulu gdje 400 navijača po jakoj kiši bodri Rijeku svih devedeset minuta. Putuje se još na Maksimir (150 navijača), u Kranjčevićevu (50 navijača), a u manjim skupinama odlazi se i u druge gradove.

[Iga_Mo]

Armada 2:

SEZONA 1993/1994

U prvenstvenim domaćim utakmicama ne događa se ništa što bi trebalo posebno istaknuti. Na Dinamu i Hajduku ne događa se ništa specijalno, a cijela organizacija svodi se na pripreme za polufinale i finale kupa. Nakon dužeg perioda organizirano se, autobusom odlazi na gostovanja (Pula, Kranjčevićeva). Polufinale kupa protiv Hajduka u Rijeci obilježilo je fantastično navijanje svih 90 minuta. Bacaju se papirići sa stijena, pokazuju se oduzeti transparenti: Torcida Rab i Torcida Ri Vežica. Uz nekoliko zapaljenih baklji željno se očekuje uzvrat u Splitu. Dva prekrcana autobusa sa ekipom koja se nije skupila od 1991. kreću put Splita. Odmah nakon dolaska u Split iz autobusa izlazi nekoliko navijača i napada slučajne prolaznike. Dolaskom na Poljud demolira se fast food smješten ispod južne tribine. Odnekud se pijavila i Torcida. Oko dvjestotinjak torcidaša napada kamenjem Armadu. Gađanje kamenjem traje nekih petnaestak minuta, a dvadesetak pripadnika Armade uspjeva izaći sa južne tribine i kreće prema Torcidi. Već u prvoj minuti Rijeka postiže gol što se proslavlja bacanjem petnaestak baklji u teren. Na kraju utakmice igrači i navijači zajednički proslavljaju ulazak Rijeke u finale kupa, a nekoliko tisuća navijača Hajduka zasipa južnu tribinu kamenjem. Prva utakmica finala kupa odigrana je u Zagrebu, osamnaest autobusa, puno automobila i drugih prijevoznih sredstava, sve skupa oko 1200 navijača Rijeke, kreće prema metropoli. Policija cijelo jutro skuplja autobuse po Gorskom Kotaru. Do sukoba s policijom dolazi u svim većim mjestima, u Delnicama stotinjak navijača napada policiju, u Severinu na Kupi dvjestotinjak navijača odnosi doslovno sve iz dućana i kafića, a kulminacija svega je tuča pred sjevernom tribinom u Maksimiru. Privedeno je pedesetak pripadnika Armade. Na samoj utakmici dolazi do većeg sukoba s policijom u kojem policija izvlači deblji kraj. Uzvratna utakmica odigrana je na dan Sv. Vida, zaštitnika grada Rijeke. Deset dana grad živi za tu utakmicu. Izdaje se specijalni list posvećen tom događaju. Prikuplja se nešto više od 200 baklji, nekoliko desetaka dimnih...Nikad puniji zapad, veličanstvena atmosfera, ludnica u gradu. Specijalaca je bilo kao nikada do tad. Došli su iz cijele Hrvatske. Dovoljno govori podatak da su tri kordona specijalaca stajala ispred ograde na atletskoj stazi, a jedan na tribini uz ogradu ispred navijača. Tijekom cijele utakmice preskakuje se na atletsku stazu, a nakon utakmice kordon specijalaca spriječava više od tisuću navijača da ulaskom u teren proslave 'pobjedu' sa igračima. Navijači ostaju na atletskoj stazi, pali se transparent BBB Tršće, a igrači Rijeke sa zapaljenim bakljama dolaze do zapada i s Armadom pjevaju 'Najdraža Rijeko'. Kod zapadnog ulaza prvi put u Hrvatskoj dolazi do masovne tučnjave sa specijalom policijom. Sukobi se nastavljaju po cijelom gradu. Novine su poslije pisale: 'Navijači Rijeke okrivljuju policajce za gotovo neviđenu tuču iza tribina...'. Ozlijeđeno je pedesetak osoba, a oštećeno dvadesetak automobila.

SEZONA 1994/1995
Sam početak nogometne sezone 94/95 nije obećavao ništa dobro. Na utakmici protiv Dinama umjesto ponovljenog spektakla sa prošlogodišnjeg finala kupa, utakmica privlači tek nekolicinu preostalih navijača koji su otišli u južne krajeve. Totalno mrtvilo na tribinama vlada do 9. kola. Razlog je jasan iz činjenice da u osam utakmica Rijeka pobjeđuje samo u dvije, uz katastrofalan učinak strijelaca - 6 golova. Ipak na gostovanje u Pulu odlazi pedesetak ljudi i kada se očekivao konačni preokret, Rijeka gubi još jednu utakmicu, a Armada svoj bijes iskaljuje na autobusima lokalnog gradskog prijevoza. Na sljedećoj utakmici protiv Cibalie, pojavljuje se transparent 'Igrajte pederi' uz dosadašnje rezultate kao poruka Armade odgovornima, klubu i igračima. Zadnja tri kola jesenske sezone su opet pobudila navijačke aktivnosti u Rijeci, jer se odlazi na gostovanje u Zaprešić i Sisak, a protiv Varteksa su tribine popunjenije nego inače. Solidno navijanje protiv Hajduka na Kantridi, gostovanje u Kranjčevićevoj, da bi na četvrtfinalnoj utakmici protiv Osijeka zadimilo par dimnih, zavijorilo se i deset novih barjaka. Gostovanje u Zadru započinje frkom se domaćim navijačima, a napeta atmosfera se protezala čitavu utakmicu, koja završava kamenovanjem, gdje Zadrani napadaju i trenera gostiju Skoblara. Posljednja utakmica ove sezone protiv Segeste (0:0) nije ostavila ravnodušnim ni jednog navijača ili posjetitelja, pa se Kantridom prolomio još neviđeni zvižduk, dok je na teren poletjela zapaljena baklja i dimna.

Sezona 1995/1996

Ovu sezonu obilježio je početak ustrojavanja kluba navijača i jednu od najlošijih sezona u povijesti HNK 'Rijeka'. U prvom dijelu sezone izdvojit ćemo susrete sa Dinamom i Hajdukom, te Inkerom na kojem se uz baklje slavi osnivanje kluba navijača. Za uvod u utakmicu protiv Dinama, pobrinuli su se sami pripadnici Armade, koji su dijelili besplatne srdele i vino. Europski štimung, dekorirali su članovi Armade sa 19 barjaka na tartan stazi. Na solidno ispunjenom zapadu pali se prije utakmice 10 dimnih kutiija i 60 baklji. Trofej (BBB Rijeka) oduzet u tuči na kolodvoru pali se tijekom utakmice. Drugi najveći rival Hajduk, dočekan je u karnevalskom ugođaju (dan poslije odvijao se Riječki maškarani karneval). Nekoliko dana prije derbija, ekipa od nekoliko članova, pobrinula se da Armada još jednom pokaže da je u vrhu hrvatskog navijačkog pokreta. Transparent 'Rijeko pobijedi za nas', postavlja se na konopac između dva rasvjetna stupa, a ispod njega obješeno je 50 bijelih traka, dimenzija 10 x 0.5 m. Atmosfera je kulminirala organiziranim paljenjem 100 zelenih baklji. Od gostovanja istaknut ćemo Varaždin (50 navijača), Zagreb (50), Sisak (40), Split i Osijek (8), Vinkovci (15) i tuča s domaćinima, Šibenik (50), Zaprešić (30), te Pulu u koju dolazi 300-injak Riječana i pali se 20 baklji. Drugi dio sezone, obilježio je play out. Iako su nade bile male i kada su skoro svi okrenuli leđa Rijeci, vjerna Armada ostaja dosljedna svom sloganu 'I kad dođu nevolje i kad nema nade uvijek će vas voljeti članovi Armade'. To su dokazali bodrenjem Rijeke na svim domaćim utakmicama, a od gostovanja izdvajamo Pulu i Suhopolje. U Puli je prisutno bilo preko 1000 navijača, čiji odlazak u cijelosti organizira klub navijača Armada Rijeka. U Suhopolje, mjesto koje je inače teško naći na karti Republike Hrvatske, odlazi 50 riječana. Dolazi do neviđene tučnjave između Armade i ostatka stadiona. U kaubojštini koja nastaje, vade se pištoji, noževi, daske, megafon i sva ostala priručna sredstva. U višeminutnoj tučnjavi, Armada ne posustaje. Mlađi pripadnici Armade ne mou vjerovati svojim očima, dok se starijima vraćaju sjećanja iz bivše lige i primitivnih sredina. Ostala presudna gostovanja, Rijeka, uspješno apsolvira uz pomoć od 10 do 50 pripadnika Armade. Deveta godišnjica osnutka Armade slavi se zabavom u klubu 'Palach', a u nedjelju po jakoj kiši pale se plavo-bijele dimne kutije i rastežu se dva do tri prigodna transparenta. Tijekom utakmice gori 20 baklji. Zadnje kolo koje je odlučivalo protiv Istre na Kantridi ispunilo je zapad do posljednjeg mjesta. Rijeka svojom igrom gazi protivnika dok Armada u pobjedničkom zanosu 5 minuta prije kraja susreta ulazi u teren. Iako Rijeka svojom slabom igrom nije privlačila publiku na stadion, Armada je pokazala svoju ljubav i fanatičnost. Potvrda tome je izbor za grupu godine, prema mišljenju svih navijačkih skupina u državi.

SEZONA 1996/1997

U ljeto 1996. Armada je konačno izborila svoje klupske prostorije, čime je otvorena nova stranica u daljem funkcioniranju kluba navijača. Tijekom ljeta radi se na uređenju i opremanju prostorija, izrađuju se prvi vezani šalovi, naljepnice, majice, suveniri, transparenti na ceradama, zastave na koplju. Organizirano se uz pivo i čevape prate pobjede Hrvatske na EP u Engleskoj. Pripreme koje su trajale nekoliko mjeseci kulminiraju u prvom kolu kada n Kantridu stiže Istra. Na noćnoj utakmici pali se 40 baklji i paca 700 papirnatih traka. Drugo kolo, obilježio je prvi službeni gradski derbi, između Orijenta i Rijeke. Utakmici je predhodila promidžba Armade na radiu, a i svakodnevni dogovori u prostorijama. Tri sata prije početka utakmice, 500 navijača Rijeke okupilo se pred Riječkom bankom i pješice preko Korza uputilo se ka Krimeji. Armada zauzima sve kafiće oko stadiona. Pali se 25 baklji koje završavaju na terenu. Na utakmici sa Šibenikom ne postavlja se niti jedan transparent osim natpisa 'Niti je Sušak grad, niti je politika nogomet', kao odgovor zbog politike na tribinama i u samom klubu. U šezdesetoj minuti, pali se 30 baklji. Iako su rezultati pomalo razočarali navijaće, ipak se stotinjak članova Armade upućuje vlakom u Osijek. Uz tridesetak baklji i dobar prijem Kohorte, traži se ostavka rukovodećih struktura Rijeke, parolom kao što je 'vratite nam našu Rijeku, zbog ove nam suze teku'. Na domaćoj utakmici, protiv Varteksa pale se baklje uobičajeno u 60. minuti, a tjedan dana kasnije, ekipa sa dva auta i 20 ljudi vlakom odlazi u Slavonski Brod. Dolazak Dinama u Rijeku, probudio je navijačke strasti kod Armade. Dio Armade provodi noć u gradu i dočekuje prve boyse na kolodvoru. Iako nije bilo većih izgreda Armada se pokazala organiziranom koreografijom. Po prvi puta u Hrvatskoj ligi pojavljuju se 3000 plavo bijelih svjetlećih folija, a 100 baklji pale se već tradicionalno u 60. minuti. Do početka sezone najavljivao se masovni odlazak u Split. U Split odlazi 200 navijača. Tijekom noćnog 13 satnog putovanja, u svakom selu pale se baklje, a na ulazu policija pretresa i oduzima dosta baklji, tako da od planirane velike bakljade, samo tridesetak baklji gori na Poljudu u dva navrata. Druga bakljada izazvala je reakciju specijalaca i privođenje 10 navijača zbog ubacivanja pirotehnike u teren. Nakon utakmice protiv H. Dragovoljca dolazi do spontanog prosvjeda Armade, ali i ostale publike ispred klupskih prostorija. Vodstvo od 2:0, a kasnije 2:2, bilo je više nego dovoljno da se traže ostavke i prozivaju odgovorni. Negodovanje i protest Armade na ova zbivanja još jednom kao i prije u ex ligi protiv Veleža, manifestira se bojkotom navijanja i međusobnom utakmicom na pomoćnom igralištu. Zbo još jedne slabe utakmice, Armada ne odlazi u Vinkovce, već 150 ljudi prati RK 'Zamet' u Zagrebu, gdje uspjeva izazvati više prekida utakmice. Do kraja jesenjeg dijela prvenstva, odlazi se samo u manjem broju u Zadar i Zagreb. Promjene u vodstvu HNK 'Rijeka' i nove prinove u ekipi, bude nadu u probitak ka vrhu ljestvice. Ta očekivanja konačno su se i obistinila, pobjedom od 2:0 protiv Istre u Puli, kojoj prisustvuje 700 riječana. Dolazi do sukoba sa Sokolima i policijom, a na kraju umiješali su se i specijalci, od kojih jedan vadi pištolj. Nakon utakmice nitko ne odlazi u Rijeku sve dok policija nije pustila nekoliko privedenih. Drugi gradski derbi protiv Orijenta, obilježilo je 50 zastava na dva koplja, 20 raznobojnih dimnih kutija i 30 baklji. 40 ljudi bodri Rijeku i u Šibeniku gdje Rijeka nakon treće uzastopne pobjede bježi ka vrhu tablice. Protiv Osijeka na Kantridi, dobar štimung i navijanje upotpunjen je s paljenjem 20 baklji i 4 dimne kutije. Ohrabreni sve boljom igrom i rezultatima, 150 navijača putuje u Varaždin gdje svojim bodrenjem pomažu Rijeci da uzme važan bod. I na Marsoniji pojavljuju se neki novi transparenti i pale dimne kao da je derbi. Položaj Rijeke nakon početka sezone na trećem mjestu bio je više nego dovoljan da se organizira bijeli vlak za Zagreb. Ipak zbog relativno slabijeg odaziva na Maksimirskom sjeveru viđeno je 150 do 200 navijača bijelih. Prvi poraz nije umanjio atmosferu uoči jadranskog derbija. I ovaj put odlično pripremljena Armada zasijenila je Torcidu prvenstveno u navijanju i pirotehnici, a i poslije utakmice u nekoliko tuča. Tijekom utakmice zapaljeni su oteti Torcidini transparenti iz ranijih godina: Torcida Sukošan, Torcida Ri, Senj, Kostrena... Malobrojnoj skupini Armade loš niz rezultata nije spriječio odlazak u Veliku Goricu, jer nada za ulazak u Europu još uvijek gori u nama...

[Iga_Mo]

Kohorta:
Nakon sto je NK OSIJEK izborio prvoligaški status u bivšoj drzavi Gradski vrt je bivao sve puniji i polagano je stasala skupina najbučnijih navijača.
Od 1972. do 1978. godine navijačka skupina djeluje kao ŠOKCI, od 1986. (na uzoru po tada najstariju i najpoznatiju navijačku skupinu Torcidu) pod imenom  OSIJEK TORCIDA, a 1988. dogovorilo se da se uzme neko jedinstveno ime, izbor je pao na KOHORTA. Pojam "Kohorta" dolazi od latinske riječi cohors koja ima dva objašnjenja. Prema prvom bila je to osnovna pješadijska taktička jedinica Rimske vojske - deseti dio legije. U vrijeme rimskih careva cohors je brojio 400 do 600 ljudi i bio je stacioniran u gradu. Druga verzija Kohortu predstavlja kao vrlo čvrstu, povezanu skupinu ljudi.   

Prvo nogometno ludilo Osječane je protreslo sedamdesetih godina. Kvalifikacijska groznica u gradu na Dravi vladala je u doba drugoligaškog "haračenja" Lukačevića, Čordaša i Grnje, kada se za Gradski vrt morala gotovo danima unaprijed rezervirati i ona najlošija ulaznica, a kako bi se uživo vidjelo kako bećari svima trpaju po pet-šest komada. Isto se tako i kolektivno plakalo i prešutno su objavljivani pravi gradski dani žalosti kada se tragično, nespretno i nezasluženo ispadalo iz prvoligaških kvalifikacija. Posebno se, dakako, pamte one već legendarne sa Zagrebom 1973. godine kada je u uzvratnom susretu u Maksimiru i postavljen još danas važeći rekord najvećeg hrvatskog stadiona. Više od šezdeset tisuća ljudi pratilo je dramatični rasplet nakon neodlučenih 2:2 i rulete penala koja je odvela zagrebaše u Prvu ligu, a po upornom srpanjskom zagrebačkom pljusku te večeri je plakalo i više od trideset tisuća osječkih navijača koji su se tužnom karavanom vraćali u svoju Slavoniju
Potkraj sedamdesetih, zapravo točno 6. svibnja 1979. zapamćena je najveća blamaža koja je tada na dugo vrijeme, ako ne i trajno udaljila navijače iz Gradskog vrta. Također već čuvena, ali po lošem, bila je tadašnja prozirna namještaljka Osijek - Crvena Zvezda (2:2), Zvezdin izjednačujući pogodak već nakon isteka vremena iz nepostojećeg jedanaesterca. Opća blamaža koju je isceniralo klupsko rukovodstvo, a koje je bilo preslikano gradsko političko, dakle (veliko)srpsko, a prisilno nametnuto igračima. Ali, nikako nije sjelo navijačima od kojih su se mnogi tada i trajno ohladili od dolazaka na osječki stadion. A bili su taman dobili svog prvoligaša i svog mezimca.

"Početkom osamdesetih, kao i svuda na ovim prostorima, začeto je organizirano navijanje ljubitelja nogometa. Prethodno smo se nazivali Šokci - Slavonci. Stariji navijači su se razišli nakon blamaže sa Zvezdom, a mlade snage su se organizirale po uzoru na ipak najjaču i tradicijom najbogatiju splitsku Torcidu, pa smo se i mi nekako spontano isprva prozvali Osijek Torcida. Tijekom 1988. godine sazrela je i svijest o nužnoj originalnosti naziva i izabrali smo ime Kohorta" - prisjeća se Davor Runac. Zanimljivo je da je negdje u sezoni 1989./90. za gostovanja Osijeka u Ljubljani praćena manja skupina navijača koji su, između ostalog, nosili i transparent "Vesele ustaše", što je potom bilo sa znanih instanci oštro osuđeno, a i u klubu su se neke struje jasno distancirale od takvih "navijačkih elemenata". Pratila je Kohorta svugdje Osijek, negdje u većem, negdje u manjem broju. Najnapetije utakmice bile su sa Srbima. Gostovanja u Beograd imala su posebnu draž, ali i u Novi Sad gdje je Kohorta uvijek išla u velikom broju i cijeli Novi Sad je znao što je to kad dolazi Kohorta.
"Domovinski oslobodilački rat je, razumljivo, ozbiljno prorijedio navijačke redove. Velika većina momaka se uključila u ZNG i HV, mnogi su poginuli ili bili ranjeni. Nogomet je zaista opravdano bio u drugom planu. Smirivanjem situacije smo se malo po malo oporavili. Istina, prava reanimacija i navijačka renesansa "poklopljena" s klupskom uslijedila je sezone 1994./95., ponajviše zahvaljujući Branimiru Glavašu koji je izdigao klub do Europe, a s njim i nas ponovo okupljene i organizirane navijače." - govori Davor Runac. Plod suradnje jest i to da je Kohorta tada jedna od najbrojnijih navijačkih skupina koja prati svoju momčad na gostovanjima (najviše se pamte gostovanja u Zagrebu, kada je u Maksimir ili Kranjčevićevu Osijek pratilo i više od 1000 navijača).

Navijačke skupine se međusobno ne moraju voljeti, uostalom raritetno i jest kada se ponekad zavole. Nekog se ne mora voljeti, ali ga se ipak može cijeniti. Najlošiji su odnosi s BBB (posebno se pamti paljenje mrtvačkog sanduka s natpisom 'Dinamo' na utakmici u Osijeku 1996. godine) i vinkovačkim Ultrasima.
Nakon domovinskog rata, Kohorta je doživjela svoje drugo rođenje... Bijelo-plavih navijača ima sve više i više, i Kohorta spada među najbolje, najvjernije i najbrojnije navijačke skupine u Hrvatskoj.
Godine 1998. i 1999. su označile navijačku renesansu u gradu na Dravi. Proljeće 1998. godine je značilo Osijekovu borbu za drugi ulazak u Kup UEFA. Naime, bijelo-plavi su se borili za treće mjesto u prvenstvu, na kraju ga i osvojili, a to je pratio i odgovarajući dekor na tribinama Gradskog vrta, te na gostovanjima.
U Osijeku je odigrana i ljepotica prvenstva, Osijek - Croatia (Dinamo). To je bila prva noćna utakmica u Gradskom vrtu, pod novopostavljenim reflektorima, pred velikim auditorijem (15 000 gledatelja), začinjena odličnim navijanjem, i miroljubivim rezultatom 1:1, iako su Osječani vodili do 3 minute prije kraja.Kup UEFA je osiguran utakmicom u Zagrebu (Croatia - Osijek), kada su se bijelo-plavi, unatoč porazu 2:4, plasirali u Kup UEFA zahvaljujući ostalim rezultatima. Desetak autobusa osječkih navijača je toga dana stiglo u metropolu...
Sezona 1998/99 je počela spektakularnom utakmicom u pretkolu Kupa UEFA, gdje je Osijek ugostio slavni belgijski klub Anderlecht. Opet pred 15000 navijača Osijek je odigrao briljantnu utakmicu i slavio sa 3:1, a Kohorta se predstavila u svom najboljem svjetlu. Konstantno navijanje svih 90 minuta nije moglo ostati nenagrađeno - Osijek je ostvario svoju prvu europsku pobjedu.

Ostatak sezone je Osijek odigrao sa oscilacijama, a šlag je stigao na kraju - plasman u finale Kupa. Proljeće 1999. je proteklo u znaku pripremanja i kluba i navijača za to povijesno finale sa vinkovačkom Cibalijom i mogući prvi trofej nogometnog kluba Osijek! Već od prije Kohorta je imala veliku bijelo-plavu zastavu (40x9 metara), mnoštvo transparenata, a neposredno prije finala, na utakmici Osijek - Croatia (Dinamo) predstavljeno je desetak novih bijelo-plavih zastava. Kohorta je na finalu u Maksimiru bila maestralna... Oko 2600 navijača je doputovalo u Zagreb i smjestilo se na južnoj tribini najvećeg hrvatskog stadiona. Malo su posustali u drugom poluvremenu, sputani očajnom igrom Osijeka, ali ih je izjednačenje u 90. minuti opet podiglo na noge, a nakon zlatnog gola Davora Lasića u 97. minuti slavlju nije bilo kraja (pogledaj slike)... U Kupu Uefa igrali smo protiv slavnog londonskog West Hama. Prva utakmica igrala se u Londonu. Kohorta je otišla u London jednim autobusom. Cijelu utakmicu ludo navijanje unatoč negativnom rezultatu. Po završetku utakmice cijeli stadion oduševljen navijanjem Kohortaša nam je zapljeskao. U uzvratu Osijek je opet poražen, ali atmosfera je bila pakelna, pjesma nije prestajala 1.5h prije utakmice pa sve do kraja. Pobacano je puno papirića i papirnih traka, a na stadionu je bilo i 500-tinjak navijača West Hama.

Ipak sezona 1999/2000 (jesenski prvaci I. HNL) ostavlja najljepša sječanja, NK Osijek hara I HNL, prolazi 2 kola Kupa UEFA, te nes(p)retno ispada u 3 kolu od praške Slavije. Kohorta masovno odlazi u Beč (više od 1000), još masovnije u Prag sa 10-tak autobusa, ali i mnoštvom osobnih automobila (>1500). Na domaćoj utakmici protiv Slavije bio je krcat Gradski vrt. To je bila sezona Nenada Bjelice (najbolji igrač I HNL), ali i svih ostalih igrača, dok financijska situacija u klubu nije naprasno prekinula osječku nogometnu bajku! Još i danas na nekim utakmicama ćete čuti JEDAN JE BJELICA NENAD, kao sjećanje na nedovršenu osječku bajku.

Nakon te nedovršene "nogometne bajke" sve je u Gradskom vrtu krenulo naopako. Ali nažalost i među navijačima, slaba gostovanja, navijanje samo na derbijima, skoro nikakva organizacija..
NK Osijek se bori za ostanak u prvoj ligi. Proljeće 2002. donosi malo nade među navijače. Ćiro nam je trener, izvlačimo se sa dna, a i kreće se sa organiziranim gostovanjima. Posebno u sjećanju ostaje gostovanje u Velikoj. Preko 200 Kohortaša i pobjeda Osijeka 2:4! U sezonu 2002./2003. NK Osijek opet ulazi katastrofalno, ali ta sezona donosi reorganizaciju Kohorte. Ponajprije zahvaljujući ovoj stranici, organiziramo se, prave se prvi naši bar šalovi, i selimo se na jugoistočnu dio stadiona. Novi mali transparenti, bakljade, zastave na 2 koplja, novi rekviziti. Problem su gostovanja na koja se opet ide samo neorganizirano pa je teže skupit malo veći broj ljudi. Odlična fešta na proslavi 15-tog rođendana (proljeće 2003.) još su svima u pamćenju, na toj tekmi zapalili smo 150 baklji. Nažalost pred kraj sezone NK Osijek je je u Ligi za opstanak i siguran da neće ispasti, što navijački nije nimalo zanimljivo, pa je atmosfera na zadnjim utakmicama bila nikakva. Sezonu 2003./2004. otvaramo sa odličnim gostovanjem u Vinkovce (300-tinjak ljudi). Izrađuju se novi bar šalovi, kape i slično, tako da nam je marketing na visokoj razini. Nažalost jugoistok kao naša tribina nije dugo trajalo, starijima je ipak istok svetinja, pa da ne budemo na dva dijela na utakmici protiv Cibalije opet smo svi zajedno na istoku, a preseljenje sa sredine di smo među simpatizerima morat će pričekat još.
Mlađa ekipa uz pomoć nekolicine starijih digla je Kohortu, na svakoj utakmici je navijanje, pali se pirotehnika, digli smo se na gostovanjima unatoč tome što na njih 95% idemo neorganizirano. Za očekivat je i daljni napredak Kohorte i još bolju podršku našem klubu u kojem sad igraju osječka djeca.
P.S:ajmo aktivirajte se i vi ostali nije fer da samo ja pisem:D

[Iga_Mo]

ovo je jedna od meni najzanimljivijih priča iz torcidinog muzeja,,preuzeta je sa www.torcida.org/site
uzivajte

24 veličanstvena

Ovo je priča jednog starijeg Torcidaša kojega smo nekako uspjeli nagovoriti da progovori i ispriča nam priču sa putovanja u Beograd na utakmicu Crvena Zvezda - Hajduk 1984. godine. Oni ne pričaju - o njima se priča, zato uživajte u ovom ekskluzivnom tekstu... U to su vrime još bile aktualne (mahom istinite) priče iz sedamdesetih o gadnim događanjima na gostovanjima u Beogradu i bija je običaj da se po dolasku na kolodvor navijači raziđu svak svojim putem, al ovaj put smo nas 24 odlučili ostat zajedno, šta god da se dogodi (osim toga, neko je donija nekakve kabele omotane selotejpom koji su bili odlično oružje). Iz Splita je vlakom krenilo 60-70 ljudi i putem se nije događalo ništa neuobičajeno ni posebno zanimljivo, osim standardnih prepucavanja sa Srbima u Kninu. Po dolasku u Beograd, nas 24 krenemo ka i uvik prema hotelu Palace di su bili smješteni igrači Hajduka i putem skužimo da se tu nekako pojavija vođa Grobara, Pampi (on je bija u nekom điru sa Maslom pa smo tako znali da je to on). Iša je iza nas na sigurnoj udaljenosti tako da nam se nije dalo zaletat za njim i vatat ga. I tako, putem prema hotelu, nailazimo na grupu Zvezdaša koji su stajali priko puta kod nekih govornica i nešto pričali i mavali šakama u priči, valjda su govorili jedni drugima kako će posli utakmice tuć Hajdukovce. Bilo ih je 10-15 i nismo ih mislili napast nego nastavit svojim putem da nas nije iznerviralo to njihovo mantanje šakama pa smo se zaletili na njih, a oni su ostali šokirani jer nisu nikako očekivali da bi ih mi mogli napast usrid Beograda. Tada se nije napadalo navijače u njihovom gradu, pa ovi od iznenađenja nisu navrime pobigli, a kad su svatili šta se događa, bilo im je kasno, porazbacali smo ih, tukli, pendrečili, a neki su počeli bižat... Bila je scena kad je jedan pobiga iza neke trafike, a tamo ga šakom u glavu dočeka Jerry. Pouzimali smo im šalove i nastavili prema hotelu di nije bilo nikakve frke. Vidili smo igrače, pitali ih karte, ali ih nismo dobili pa smo pošli dalje. Potom je bilo; di god naletiš na neku grupu Cigana, udri! Najteže je bilo započet, a kad smo svatili da ih možemo napadat, počeli smo ih sami tražit po gradu. Onda smo išli kod stadiona, računajui da će ih tamo sigurno bit, a tako je i bilo; malo prije stadiona, naišli smo na grupu koja nam se približavala na jednom uzvišenju tako da nam se parilo da su se skupili i sve smo gledali koliko ih je i taman smo pomislili kako ćemo se morat nekako izvuć ispaljivanjem rakete ili tako nešto kad smo svatili da su pristali pristizat i da su tu svi koje vidimo. Onda smo krenili na juriš i na njih i oni su pobigli, svi osim jednog debelog koji je uz to bija i pun šalova i nije uspija uteć pa smo ga pribili i uzeli mu šalove. Nakon šta smo napali nekoliko grupa, zalomili smo iza stadiona Partizana i ubrzo je došla policija pa smo išli sa juga na sjever misleći kako nas tamo na platou policija neće dirat, kad eto pandura direkt na nas. I šta ćemo sad, skužit će nas po naglasku, kad jedan od nas reće da smo mi Zvezdaši iz Splita. Mi ostali samo šta se nismo uvatili za glavu kad vidimo panduri popušili (valjda su računali kako Zvezdaša ima svagdi pa i u Splitu). Onda nam je jedan od policajaca reka: "Čuli smo da ima jedna grupa Splićana i da se biju, nemojte da ih dirate ako ih sretnete", a mi ono "ma nećemo, to su nam sugrađani...". Pošto smo vidili da već i policija zna za nas, a kamoli ostali navijači, ukrcali smo se na trolejbus i otišli na drugi dio grada - Vračara ili Voždovac (?), za koji smo inače čuli da je zajeban kvart. Stavili smo Zvezdine šalove iz đira, a i da se lakše približimo Zvezdašima i onda ih iznenadimo. Na stadion smo ušli sa šalovima Zvezde i ovi naši na stadionu su isprva mislili "ala, evo Zvezdaši ušli na jug i napast će nas" (tada su navijači bili na istoj tribini sa "običnim gledateljima" pa je moga uć ko je tija). Kad su Cigani počeli vikat "dobit ćete batine" mi smo izvukli šalove Zvezde, digli ih i počeli "dobili ste batine", a oni su ostali skroz šokirani. Desetak minuta prije kraja išli smo ranije na vlak. Mogli smo ostat do kraja pa i na kasniji vlak, ali smo radi nereda šta smo ih cili dan radili po gradu išli ranije, da ne bi bilo velike osvete. Do vlaka nismo nikog sreli, a za svaki slučaj smo imali spremljenu raketu. U Kninu smo izvadili Zvezdine šalove i pokazivali svima, a onda nas je jedan čovik (onaj šta radi na peronu), vjerovatno naš, pita "zar ste se tukli s njima?", a Jerry mu je odgovorija "ne sa njima, nego po njima", a čovik se nasmija. U Splitu je isto bilo veliko iznenađenje kad smo ujutro došli sa Zvezdinim šalovima, tako da su se neki čak pitali "šta je ovo, dolaze navijači Zvezde?".

[Sandman]

Da, zaista krasna priča čovjeka kojemu je očigledno divljanje po tuđim gradovima zanimljivije od samog nogometa.
Otišli su, kaže, deset minuta prije kraja kako bi izbjegli osvetu. Šteta što nisu utakmicu pogledali do kraja. Ustvari, nije. Ionako im sama tekma nije ništa značila, nije niti slova rekao o njoj. Ali se zato raspričao o tome kako su harali Beogradom. Nisu došli zbog utakmice, nego da mlate protivničke navijače u njihovom vlastitom gradu. O kako velike face. Prva skupina zvezdaša je najebala zato što su u razgovoru mahali rukama... Hej, pa ne možeš mahati rukama u vlastitom gradu, tko je to još vidio, pa ništa čudno ako te netko nabije zbog toga, imaš mirno stajati dok pričaš.... svašta.
Moje pitanje ljudima poput njega je - čemu uopće utakmica? Što se jednostavno ne nađete fino svaki vikend s nekom protivničkom skupinom i onako pošteno, kao u stilu "Kluba boraca" potučete? Ja razumijem da ljudi imaju različite potrebe, očigledno postoje ljudi koji imaju potrebu tući se okolo, to je u redu. Dok god ne najebu oni kojima nije do toga. Dogovorite, evo, sljedeći vikend sastanak na nekom polju sa skupinom po izboru, sigurno ćete naći zainteresiranih za taj susret od toliko mnogo s kojima se mrzite, i potucite se. I sljedeći vikend tako. I onaj iza njega. I onaj iza njega. A može i usred tjedna, ne moraju valjda svi biti na poslu drugi dan. Pa dok vam ne dosadi. Ili dok svi ne završe po bolnicama.
Ono što je meni zanimljivo, Iga_Mo, je činjenica da tebe ovakve priče fasciniraju.

[Iga_Mo]

jbg sto smo off topic al se nemogu suzdrzat da ti ne odgovorim

ovo bar lici na navijacku pricu(samo sto tad navijanje nije bilo ni blizu danasnjeg nivoa),a ne nes u stilu DOSLI SMO U GRAD 25 MIN PRIJE TEKME USLI NA STADION SVI SMO IMALI PA 5 SALOVA NA SEBI,TEKMA JE BILA VRHUNSKA SJAJNE PRILIKE NA OBJE STRANE GOLMANI SU BRANILI SVE STA SU MOGLI,,AL IPAK SMO IZGUBILI I BILO JE TUZNO CJELIM PUTEM

razmislite malo o tome

[davor]

Meni se ovakva priča više sviđa:

Sastanak u Kranjči puno prije tekme, cuga prije puta. Vožnja busom uz duža zaustavljanja i klopu i piće.. Tekma s domaćim navijačima koji nam spraše 8 golova, ali nas počaste pizzom i pivom. Odlazak na stadion, navijanje, zagrebacija, pjevanje horta u komadu od min 15 minuta... Grlo puca, glava boli od dernjave. Pozdrav s igračima, zafrkancija s ćirom (majstore, ustani, plati cugu, sjedi...) Odlazak u bus i zagrebancija do doma uz mogući doček igračima pred stadionom..  Uz sve to dođe i neka razmjena šalova ili slično, uz iščekivanje uzvrata u Kranjči...

[WAZER]

Meni je super priča ona o dinamu i AJAXU!

[Iga_Mo]

ajmo ljudi previse smo off topic